Želim od sveg srca dobru godinu.
Dobru godinu za Tebe i sve ljude.
Pruži drugima ruku, i onima
kojima već dugo nisi stisnuo ruke.
Pruži im ruku sa srcem punim dobrih i iskrenih želja,
ne želja poput lijepe maske što je na sebe,
na ružno lice, stavlja licemjer.
Napiši razglednicu, zalijepi na nju poljubac.
Započinje nova godina.
Učini iz nje dobru godinu.
Neka se osjeti tvoja dobrota i srdačnost
kod kuće, u školi, na radnome mjestu.
Dokrajči svaku svađu. Zauzdaj otrovni jezik.
Usreći svog muža, svoju ženu, svoju djecu,
usreći ih djelima, ne samo riječima,
jer i ti trebaš njihovu sreću
da bi bio sretan.
Nikad ne traži sreću samo za sebe,
samo među vlastita četiri zida.
Pomozi stvarati svijet u kojem ćemo se
ne samo podnositi nego istinski voljeti,
svijet u kojem će biti mjesta za osmijeh,
za cvijet, za srce,
za komadić raja na zemlji.
Phil Bosmans
(Thanks apple)
Preuzeto s obiteljskog kalendara za 2006. godinu.
Pitala sam se danima , a zašto još i ja tu, među desetinama tisuća blogova. Što ja imam reći kad je već sve rečeno i po nekoliko puta.
Neki su veterani polako posustali već, vidi se, dosta im je i kao da zdvajaju nad vlastitim ponavljanjem istih priča od lani čestitajući si godišnjicu bloganja,.
Ipak često i dalje pohodim drage mi autore. Mnogi pišu, a ne znam jesu li svjesni koliko ponekad pomognu svojim pa i nekim bezazlenim tekstom, opisom puke svakodnevice, odganati crnu misao, brigu i loše raspoloženje onoga koji čita. To i nije tako mala stvar, dapače.
Što ja imam posebno za reći, po čemu se moja priča razlikuje.
Hoću li šokirati, natjerati na razmišljanje? Ne znam. Ispada da se unaprijed branim, a nitko me i ne napada.
Osim što ponekad „kresnem“ sama po sebi.
Jer drugi ti ne mogu ništa, osim ako im ti to ne dozvoliš. To sam negdje pročitala.
Bolje da ne čitam toliko.
Zapravo su kokoši u modi.
Nevezano uz bolest.
Post je objavljen 17.01.2006. u 18:41 sati.