Evo konačno je netko na pravu ideju došao, glede jedne teme koja tako tišti kršanćane: U Velikoj Britaniji najavljuju Seksualno obrazovanje od pete godine života!! U okviru programa PSHE (Personal, Social and Health Education)
Jer, naime, imaju golemi broj maloljetničkih trudnoća, i mlade koji dobivaju AIDS i razne druge spolne bolesti o kojima pojma nemaju. I jer smatraju da obrazovanje neće potaći na promiskuitet, nego naprotiv.
Pisah o tome, kako je seksualna naslada divna stvar. A možda sam već spomenuo, a možda i ne, kako je potrebno istinsko obrazovanje, da bi se u punoj mjeri moglo u njoj uživati.
Ma govorio sam ja Braci da se malo više "pusti u promet", jer krivo će ga shvatiti opičenjaci kao Aurelije Augustin, kada je one pojedostavljenje formule o zlima tijela i dobroti duha iznosio! NIje Braci, vjerujte, uopće seksualnost tako nemila bila, kako se to obično misli, samo eto zanemario ju je, jer je u onih godinu dana svojeg propovijedanja bio okupiran drugim stvarima. Kao što pisah, Sotona je voljela Isusa, Isus je volio Mariju.
U XIX. st. snažna je bila tendencija javnog potiskivanja seksualnosti, to je tzv. "viktorijanskog doba", kada su učeni ljudi objašnjavali da je nenormalno da žene imaju seksualni nagon (svaka žena koja bi pokazala da uživa u seksu bila je nazivana nimfomankom), a muški seksualni nagon svođen je na najprimitivniji biološki nivo (pa su ga zadovoljavale plaćenje profesionalke); epohalni simbol te pocijepanosti su Dr. Jekyl i mr. Hyde (Možete pročitati na webu i kompletan roman R.L. Stevensona).
U prvoj polovici XX st. promijenio se pristup u psihologiji spolnosti. Prihvatilo se naime da i žene uživaju u seksu manje-više kao i muškarci. Pa se onda postavilo pitanje zašto neke žene NE uživaju u seksu. S njma, smatralo se, nešto nije u redu. Pa je ženska frigidnost postala značajna tema psihologije (kojom su se, naravno, bavili gotovo isključivo muškarci).
A onda, sredinom prošlog stoljeća, novi preokret donosi znanstvena disciplina zvana seksologija, na kojoj se zasniva i čitav prosvjetiteljski pokret. Stožerni su kamenovi bili izvještaji o seksualnom ponašanju ljudskih mužjaka i ženki, koje je početkom 1950-ih pripremio Alfret Kinsey.
Došlo se do spoznaje: većina problema koje ljudi, a osobito ženke, imaju u seksu, potiču od toga što o seksu malo ili ništa ne znaju.
Pa je dakle, kako rekoh, na temelju tih spoznaja mnogo znanstvenika postalo prosvjetitelji. Hrvati su imali jednog vrijednog pregaoca na tom polju, slavnog Marijana Košičeka, autora brojnih knjiga, koji je marljivo radio sa pojedincima kao psihijatar i pisao rubrike seksoloških savjeta u "Startu" i drugim novinama. Početkom sedamdesetih, sa suradnicima je napravio prijedlog programa seksualne edukacije, ali to nikada nije ostvareno, jer je i komunističko društvo bilo puritansko kao i katoličko (O tome govoriAleksandar Štulhofer). (O samom Košičeku nema sustavnog teksta na webu, samo podaci o njegovim knjigama.)
Nažalost, u svijetu obilježenom kršćanstvom, još uvijek prevladava, barem na javnom nivou, Jekil/Hyde raskol. U glavama.
A zapravo, ljubavi bez tjelesnoga nema.
I upravo u tjelesnoj ljubavi, može se ponajbolje ostvariti načelo, koje je Braco poučavao, preuzevši ga od rabina Hilela (da ne spominjem Konfucija i druge): "Čini drugom ono, što želiš da drugi tebi čini!"
Nevolja je, sa gledišta kršćana, da se onda lako, u tom međusobnom davanju i primanju, zaboravi na Boga. Drugi monoteisti, uostalom, stariji i mlađi (Židovi i Muslimani), nisi opterećeni tom predodžbom o "istočnom grijehu" putenosti.
A Freud je naučavao mnoge stvari, koje su često značile, neaprosto, priznanje onoga što svi znaju. Da, recimo, čak i djeca od tri-četiri godine znaju masturbirati.
Upravo doba prije puberteta, kada su tijela još neravzijena i pravi seksualni nagon ne postoji, a postoji divna, izvorna ljudska znatiželja (koju še škola, ta despotska institucija za sapinjanje uma, s godinama uništititi u gotovo svima), dobro je doba da se osnovne činjenice o spolnosti nauče.
Post je objavljen 18.01.2006. u 16:21 sati.