Marketing
Jedna mi je novina naručila članak. Napisao sam ga i predao na vrijeme, ali nije objavljen, bez obrazloženja. Jednako tako bez obrazloženja nije ni plaćen. Ipak, žao mi ga "delitati".
Prije sedam dana (početak svibnja 2001. godine) otvorena je u Zagrebu izložba "Zbirka suvremene umjetnosti iz kolekcije Filip Tradea" u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, popularnoj Džamiji. Po mnogo čemu bio je to izuzetan događaj koji zavrjeđuje više od uobičajenih osvrta na slična zbivanja.
Sama izložba upriličena je povodom desetgodišnjice poslovanja firme "Filip Trade" u vlasništvu Tomislava Klička. Već to da uspješna privatna tvrtka obilježava svoju proslavu eminentno kulturnom manifestacijom moglo bi biti predmet šireg razmatranja. Izravno povezivanje privrede i kulture nešto je o čemu se sanjalo još za vrijeme bivšeg režima, a u novoj hrvatskoj državi o tome se nije usuđivalo ni sanjati, premda je to kod malih naroda jedan od nužnih načina kako održati nacionalnu kulturu. Povremeni slučajevi-skandali zlorabljenja umjetnosti na raznim aukcijama na kojima su se bahato rasipali enormni novci za bezvrijedne ili dvojbene umjetnine, kao i povremeni slučajevi sponzoriranja koji su do gadljivosti smrdjeli na pranje novca samo su ogadili su ideju. Nasuprot njima, "Filip Trade" je ne samo primjer poštenog poslovanja, nego i uzornog odnosa prema kulturi i umjetnosti.
/////////////////////////////////////////////////
"Filip Trade" je specijaliziran za trgovanje opremom za bebe, malu djecu i trudnice, firma u čijoj povijesti nema nikakve sumnjive privatizacije ili političkog pokroviteljstva. Zainteresirani mogu saznati više o njima na dobro postavljenoj, ali nažalost - što je boljka našeg weba - do kraja nezavršenoj i ne baš ažuriranoj stranici http://www.filip-trade.hr. Deset godina poslovanja poklapa se s deset godina formiranja zbirke, te je predstavljanje zbirke javnosti ujedno i proslava i njezinog jubileja. Međutim, to znači da je Kličko od samog početka ulagao u umjetnost. Nije čekao da se prvo toliko obogati da ne zna što bi s novcima, pa onda neku mrvicu odvoji za snobovski i skorojevički šminkeraj, nego je kupio prvu sliku prije nego je kupio novi auto. Upravo u tome je vjerojatno i dio recepta njegovog poslovnog uspjeha. Postojanje zbirke je dokaz da je Tomislav Kličko bio kultivirana osoba širokih vidika i prije nego se prihvatio poduzetništva u privredi, a uspjeh takve osobe nije slučajan, kao što daje i garanciju da će se čuvati moralno dvojbenih poteza u sredini koja je nagonila na svakovrsna iskušenja.
Sam Kličko je normalna i obična osoba, pri čemu obje te ocjene treba uzeti kao kompliment. Za njega se čak ne može reći ni da je skroman ni da je samozatajan. Nema kod njega nikakvog bahaćenja postignutim, nikakvog razmetanja stečenim, kao ni varijanata tog ponašanja - skromnosti koja su nabija na nos svima oko sebe ili škrtosti. Naprosto, on se ponaša toliko prirodno da ni po čemu na njemu ne možete zamijetiti koliko je uspješan, osim eventualno po sigurnosti nastupa. Umjesto da kao većina ostalih svoj uspjeh pretače u gomilanje luksuza oko sebe, Kličko je ono što mu je omogućilo uspješno poslovanje ulagao u sebe. Odluka da se začne zbirka umjetnina zahtijevala je tome doraslu osobu, ali je provođenje te odluke omogućilo daljnji razvoj te osobe. Voleći i cijeneći likovnu umjetnost, Klično se - daleko od ponašanja kao da je popio svu pamet svijeta - povezao s galeristom Radovanom Beckom. Time je omogućio ne samo da će zbirka biti kvalitetna, nego je napravio i dobar poslovni potez osiguravši se da neće ulagati u bofl, ali i da će on sam kroz sve to još nešto naučiti, tako da je danas ne samo jedan od većih, ako ne i najveći kolekcionar suvremene hrvatske likovne umjetnosti, nego i jedan od boljih poznavatelja.
/////////////////////////////////////////////////
Iako se među likovnjacima, naročito onima od kojih je otkupio djela, znalo da Kličko "kupuje slike", izlaganje zbirke je iznenadilo sve prisutne, kako njezinim obimom tako i kvalitetom izloženih djela. Gotovo da bi se moglo reći "nema što nema", iako je pred sakupljačkog momenta koji omogućuje pregled uočljiv i moment izbora koji nameće kriterij kvalitete. Utoliko će ubuduće svakom likovnom umjetniku, pored toga da mu je već sama prodaja slike nešto poželjno, uvrštenje u Kličkovu zbirku postati stvar potvrde kvalitete i prestiža.
Nasuprot brojnim kvalitetnim izložbama na čijem se otvaranju okupio skandalozno bijedan broj posjetilaca, otvorenje "Zbirke suvremene umjetnosti iz kolekcije Filip Tradea" bilo je izuzetno posjećeno. Veliki kružni izložbeni prostor Doma hrvatskih likovnih umjetnika bio je ispunjen gotovo kao najposjećeniji kafići na vrhuncu dnevnog posjeta. Teško mi je reći koliko je to bilo ljudi, ali sigurno se broj izražava u stotinama. Time je Kličko ponovo uspio objediniti kvantitetu i kvalitetu kao u samoj zbirci. Vjerojatno je dobar dio uzvanika bio sastavljen od poslovnih partnera firme, ali je istovremeno zamijećen i velik dio ljudi značajnih za našu likovnu umjetnost, od umjetnika poput Dušana Džamonje i Brace Dimitrijevića, preko kolekcionara poput Josipa Kovačića i teoretičara i kritičara poput Igora Zidića i Branimira Donata, do političara poput Milana Bandića i Branka Čegeca. Moglo bi se reći sa stanovišta firme - sjajan marketinški uspjeh, što nesumnjivo i jeste, ali time bi se zapravo obezvrijedila Kličkova motivacija.
Slučajno znam priču koja osvjetljava Kličkov odnos prema umjetnosti. On je naprosto voli i cijeni i uživa da joj pomaže ne pitajući da li mu se to na ikoji drugi način vraća osim što sam zna čime i koliko joj je doprinjeo. Kličko je išao u istu gimnaziju s Brankom Čegecom, pjesnikom i izdavačem, privremeno na dužnosti zamjenika ministra kulture. U gimnazijskim danima Čegec je Kličku često pisao lektiru i domaće zadaće iz hrvatskog. Kasnije, kada je Čegec osnovao izdavačko poduzeće "Meandar", a Kličko započeo s "Filip Tradeom", taj je odnos uzdignut na viši nivo i dostigao novu kvalitetu. "Mendar" je kao svaki naš mali izdavač kuburio sa svakom lipom, a "Filip Trade" je bila firma u usponu. U takvoj situaciji Tomislav Kličko je Branku Čegecu, ne samo odužujući se za one gimnazijske lektire, svake godine sponzorirao izdavanje nekoliko knjiga. Na tim knjigama nema nikakve naznake da ih je zapravo omogućio Kličko i "Filip Trade". Jedino čime se Kličku za to odaje priznanje jest da je redovno pozivan na već tradicionalne "Meandrove" novogodišnje domjenke koji okupljaju sve autore koji sarađuju s tom izdavačkom kućom. Kličko zanemaruje sve druge poslovne obaveze i redovno posjećuje te domjenke, samo da bi se družio s umjetnicima od kojih većina niti ne zna tko je on, niti po čemu je zaslužio da ga se pozove na taj skup. Vjerojatno im izgleda poput slučajnog namjernika koji je dolutao na temelju toga što je sa sazivačem skupa išao u gimnaziju.
Već samo obznanjivanje da postoji tako kvalitetna zbirka i tako zahtjevni kolekcionar višestruka je i dalekosežna okrijepa našoj likovnoj umjetnosti. S jedne strane to je činjenica koju treba uzeti u obzir svaki likovni stvaralac, podstičući ga na rad i doprinoseći osjećaju svrhovitosti posla. Tim više što je "Filip Trade" ustanovio i godišnju nagradu za poticanje suvremene likovne umjetnosti. S druge, to je primjer svim mogućim mecenama i sponzorima, primjer za koji se ne usuđujem ponadati da je prva lasta koja navješćuje novu praksu. Na višem nivou time se Kličko pokazao većim domoljubom i patriotom od bulumente onih koji su se busali u prsa svojim hrvatstvom i provjeravali pri sviranju himne koliko im je nabrekao novčanik. Pojam suverenosti naroda u suvremenom je svijetu vrlo okljaštren: ni granice, ni vojska, ni financije, ni privreda, ni… možete nabrajati gotovo do iscrpljivanja tog pojma… više ne postoje nezavisno od okruženja svijeta. Jedino što je ostalo od suverenosti i samostalnosti je nacionalna kultura. I upravo u mjeri u kojoj je ta kultura bogata i jaka ovisiti će koji će narodi opstati, a koji se preseliti u uspomene da su nekada bili. To je također tema koja zahtijeva podrobnije obrazloženje, tim više što je saznanje o tome kod nas na još nižim granama nego što nam je sama praksa.
Tomislav Kličko je za sada iznimka, ali svojoj kvalitetom ustoličio se kao nezaobilazna pojava u suvremenoj hrvatskoj kulturi. O njegovoj poziciji govori i činjenica što ovaj tekst nije ilustriran njegovom fotografijom (iako smo je uz malo veći napor mogli pribaviti, ali to bi zapravo bilo silovano uljepšavanje stvarnosti). Njegova fotografija ne postoji u novinskim arhivima. Ako želite znati kako izgleda treba za sunčanog dana prošetati zagrebačkim Cvjetnim trgom. Lako moguće da ga vidite kako sa ženom, dvoje djece i ponekim prijateljem sjedi na stolicama ispred "Zagreb" kina, uživa u dobrom društvu i lijepom vremenu i krajičkom oka uživa u prirodnim i društvenim ljepotama koje uokolo prolaze.
Post je objavljen 18.01.2006. u 12:01 sati.