U vezi s tekstom "U Zagrebu svake godine deset posto više socijalnih slučajeva" novinara Krešimira Raguža, objavljenim u vašim cijenjenim novinama, pogođen sam i sam jer sam, nažalost, dio opisanih.
Nakon spleta nesretnih okolnosti ostao sam bez stana koji sam kupio sa suprugom, a kao i mnogi drugi ostao sam bez posla koji nemam devet godina. Radi samo supruga koja nakon nenamjenskih kredita, koje koristi da bismo nekako preživjeli, dobije 500 - 600 kuna mjesečno. Podstanari smo u neodgovarajućem stanu za 2200 kuna i imamo teško kronično bolesnu kćer, odličnu studenticu.
Zanemarujući elementarno ljudsko dostojanstvo i ustavno pravo na rad, stanovanje, liječenje, odnosno življenje, obišao sam sve općinske, županijske i državne institucije, tražeći pomoć barem za tada maloljetnu bolesnu kćer koja je kao takva, u prisutnosti policije, tri puta nasilno bačena na ulicu jer na vrijeme nismo mogli platiti podstanarstvo i režije. Kao zdravstveno socijalno ugroženi dobili smo od svih navedenih toliko da to nije dostojno ni za koga, pa ni građana RH. Životarimo od dana do dana u ovoj socijalno senzibiliziranoj državi u kojoj se tajkuni-ma opraštaju dugovi, "zaslužnim građanima plaća mirovinsko i zdravstveno", u pseća i mačja skloništa i infocentre ulažu bogatstva, dok istovremeno Marija Pavić, Romana Galić, kojim bih dodao i Višnju Fortunu, kažu kako je isplativo prijaviti prebivalište u Zagrebu koji se zbog toga smatra socijalnim gradom. U Zagrebu sam od 1973. godine i prema Mariji Pavić pripadam u 60 posto koji su u tom statusu dugi niz godina, pa su na neki način od njega naučili živjeti. Čovjek, kako nas spomenute dame velikodušno oslovljavaju, ne može preživjeti na takav način, niti ga itko želi. Predlažem da one prepuste svoje poslove meni sličnima, a one neka žive od prekrasne pomoći zagrebačkoga socijalnog rada. Sit gladnom ne vjeruje, ali uzima si pravo da blati životni pakao bijede i patnje obespravljene hrvatske sirotinje.