Ovaj post posvećujem jednoj curi koja u svom blogu piše tako lijepo, ali jako tužno...posjetite joj blog i znati ćete o čemu pričam. Blog joj se zove ZALJUBLJENA!!!!
Svi smo bili u njenoj koži i znamo kako joj je, tj. barem svi misle da znaju... Nitko ne može reći drugom "Znam kako ti je" jer koliko god situacije bile slične u biti su skroz različite. Svako na svoj način podnosi neuzvraćenu ljubav i svakom treba određen period da to preboli... Neću govoriti riječi utjehe jer znam i sama kad su meni to govorili i nisam se osjećala uopće bolje nego možda čak i gore. Ono što znam sigurno je da svako kad-tad sve preboli i krene dalje, a da toga ni sam nije svjestan. Mislim da svi jako teško prihvaćaju činjenicu da trebaju KRENUTI DALJE i to je ono što ih straši. Jer koliko god uspomene bole u isto vrijeme one i vesele. Prisjećamo se svih veselih trenutaka i to nas veseli, a onda i rastuži kad znamo da toga više nema. Teško nam je sve to pustiti...neprospavane noći, suzu u oku (točnije suze i suze), osmjeh na licu, prva misao prije sna i prva kad se probudiš. Sve to je dio nas i imamo filing ako to pustimo iza sebe da tako ostajemo bez velike polovice sebe...i to je ono što nas straši i neda nam da krenemo dalje. Onda prođe period vremena i ni sam ne shvatiš kako, ali polako skužiš da si krenuo dalje i vidiš da to i nije tako teško i strašno. Svatko sam mora skužit kad je vrijeme da se krene dalje i šta god mu drugi govorili nije važno... svatko sam mora zacijeliti svoju ranu i slomljeno srce! Tu naravno pomažu prijetelji i svi koji te vole, ali oni su samo podrška koja ti stavlja osmjeh na lice i služe kao rame za plakanje. Ostalo je na tebi samoj...
Nikad ga nećeš zaboraviti to ti garantiram jer on je TAJ koji ti je promijenio život i ko je bio tvoja prva prava ljubav, i uvijek će to biti. Njega kad vidiš uvijek ćeš se svega sjetiti i bit ćeš mu zahvalna šta je bio i još uvijek je dio tvog života. Možda postanete i najbolji prijatelji (naravno kad ti nebude bilo teško pored njega) i zauvijek će vas vezati ONO NEŠTO. Kad to uspiješ onda sama shvatiš šta znači biti zaljubljen i voljeti, i to znači da si odrasla. Svi prežive nekako na kraju jer ipak poslije svake kiše i oluje dolazi sunce! Tako je i u ljubavi. Nakon slomljenog srca sve nam se čini nemogućim i mislimo da ćemo ostati sami zauvijek jer smo ostai bez ONOG PRAVOG...ali ipak nekako i to prođe i dođe neki koji nam pomogne da to riješimo ili možda (još i bolje) se onaj stari vrati kad shvati da nemože bez tebe i da je pogriješio. Svi smo mi još mladi i brzo se zaljubimo (barem ja) i to onda traje dugo. Ali bit će tog još puno i bit će i bolnije, ali bit će i veselije. Ima gorih stvari na svijetu od slomljenog srca i neću govoriti kako to nije ništa, jer nam mladima koji kao još nemamo veće probleme... slomljeno srce je za sad najteže s čime se moramo nositi..
Ali zaljubljena...svi prežive pa tako ćeš i ti...vjeruj mi hoćeš, ali trebat će ti vremena... i po tvojim riječima mi se čini da će tebi trebati puno vremena, i nemoj se požurivati i da te drugi požuruju, Sama ćeš znati kad dođe to vrijeme da polako počneš puštati i kreneš dalje...koračić po koračić...
Nadam se da si pročitala ovo i dolazit ću na tvoj blog stalno da polako pratim te tvoje koračiće. Pusa svima sretno i nesretno zaljubljenima!
Morala sam ovo opet joj napisati sad kad imam novi blog...
Post je objavljen 17.01.2006. u 20:38 sati.