26.12.2005., ponedjeljak
noccas me je zvao.
kazze sanjao me je.
i tako.
meni nije znachilo nishta.
nije zvao ko je trebao.
a gledala sam ih juche. ona pricha. techno, bez zastajkivanja. vidi se da zna shta hocce. samouvereno kroz korporativni zzivot. shta drugo, jel. on sedi. slusha. povremeno se ukljuchi da ispricha kako me je izbacio iz kolica osamdesete na keju. a lep je, visok, pametan, a odsutan. jel hoccesh ti to ovako? ko sam uopshte ja da ga to pitam. samo sestra, ispada.
ja ne bih. dogovorila sam se sa mamom i tatom- dva vanbrachna deteta prihvataju. mislim da ccu uspeti i da ih nagovorim i na trecce.
ja stvarno ne bih. prihvatam da ccesh na kraju ti procci bolje, ali bar hoccu da budem iskrena. makar i na samo nekoliko godina. neccu da budem odsutna. super je komfor, pare rastu na drveccu, srce je na shtark reklamama. ali zashto si zziv, jebote?
uglavnom, josh sam mala. i nezrela. ali kroz trenutke lucidnosti podozrevam da svet nije crnobeli. pa zato neka pitanja ostavljam za sebe.
- 09:17 - lepe rechi (0) - printaj svakodnevno - #
Post je objavljen 26.12.2005. u 11:13 sati.