Marketing
Intervju s Monterom
Kad sam prvi put došla na ideju intervjuiranja i rubrike "Intervju", na portalu, pojma nisam imala koga bih odabrala za prvi put, na koji način bih opće obavila taj razgovor, bi li se to odvijalo u nekakvom kafiću, ili pak kod nekoga doma, na poslu ili sl., bih li trebala nositi odijelo ili pak nešto casual. A onda ono najgore...koja pitanja postaviti odabrati a da čitateljima budu zanimljiva a ne provokatorska ili neprihvatljiva intervjuiranima. A onda smo najednom saznali za Caiman verde i za njihovu humanitarnu akciju za udrugu SMA.T. U razgovoru s Goranom, najednom mi je sinula ideja "zašto baš ti ne bi probio led i bio prvi intervjuirani?". Iako sam zamislila razgovor obaviti pod nekakvom tropskom palmom uz koktele i našu djecu koja bi trčkarala po plaži...realnost me pljusnula direkt u facu pa smo razgovor obavili mailom. No Gorane, to ne znači da jednom nećemo biti u mogućnosti otputovati s obiteljima na Kubu i popiti koktelčić ispod palme :)
Da rezimiram...prvi intervju je obavljen, na moje veliko zadovoljstvo, a ide ovako:
Goran, Montero, Caiman...puno imena, jedan čovjek. Odakle Montero?
Dobio sam ga na koncertu u Karlovcu. Znaš, ti neki nadimci su potrebni – probaj samo sad, u ovom trenu, sjetiti se koliko Gorana znaš? Ima nas ... postoje i 2 Gorana Vilupeka – moj nećak i ja. I sad, kad ti na telefon kažem «Goran ovdje», logično je pitanje «koji Goran?», zar ne. Montero još nije zaživio toliko da bi se jako koristio, ali ... nazovimo to umjetničkim imenom.
Kako si došao na ideju osnivanja benda i odakle naziv «Caiman verde»?
Ime je postalo sporno – kako i što a da bude ... svakakvih imena je tu bilo, no sjetio sam se jednog crteža koji je nastao u «Hand-studiju», autor je Alan Vučković, kad sam za jedan neuspjeli Bend moje karijere tražio neki logo. Kod Carlosa (i on je bio u postavi tog tadašnjeg benda) sam saznao da, inače, latinoamerikanci kubance zovu Caimánci, Cubu Caimánski otok (mada postoji Caymansko otočje, ali razlika je u ovom «y»), pa im je to, neki, zaštitni znak.
Brbljajući što bi i kako bi, Vučković je crtao i nacrtao Krokija sa ružom u gupcu i gitarom u ruci – sve bi još onda bilo OK da nije neodoljivo podsjećao na Carlosa. Čovjeku baš nije bilo pravo, pa smo ga strpali u ladicu. Crtež, ne Carlosa. Još imam CB original.
Sada, u cijeloj poplavi imena, i još kad je Carlos bubno Caimán Verde, sjetio sam se Krokija i tu je priči bio kraj. No, počeli su drugi problemi. Kad god sam rekao ime Bande, uvijek je slijedilo pitanje «Kako, kako?? Ovo «verde» još kako-tako, ali kako si rekao ono prvo?» Razmišljalo se o promjeni imena u nešto jednostavnije, no kad sam skužio da za Caymansko otočje svi znaju, ali Caimán ide teško, referendumom (jer nije bilo boljih solucija) je Kroki i ime ostalo.
Obzirom na siromašnu ponudu ovakvog tipa glazbe, kakav je vaš status? Jesi li zadovoljan?
Pa ne bih se baš složio da je siromašna ponuda. U ovoj zemlji, malom tržištu, sad su 3 benda: Cubismo, Ricardo & friends i mi.
E sad, da sam zadovoljan statusom ... jesam s obzirom što kažu oni koji nas znaju, no ne znaju nas još u cijeloj zemlji. Do neke glazbene kvalitete smo stigli, mada još debelo učimo, no medijski smo na početku. Bilo bi žalosno da sam zadovoljan trenutnim statusom, no zadovoljan sam krivuljom našeg sazrijevanja – cijelo je vrijeme u laganom usponu, bez velikih oscilacija. Straha nema – nitko nije nestrpljiv, jer mi ovo radimo iz gušta, međusobno smo ... malo je reći prijatelji ... tako da Bandu gradimo temeljito, bez pukotina...
Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.
Post je objavljen 17.01.2006. u 18:23 sati.