zujim okolo već nekoliko dana....
dnevno radim kilometre i kilometre nogama i rukama i jezikom...
u petak sam bila malo žalosna i cmizdrila prijateljima da me nitko ne voli...ali onda sam popila pola litre kuhanog vina i odmah je bilo bolje...i nisam pala u depresiju nego sam se sama namjerno bacila (al bi mogli reći i pala) u snijeg....pa depresija nije imala kuda doći....isto tako savjetujem i ostalima ako vidite da sve ide prema tome da padnete u depresiju ajde radije padnite u snijeg...ljepše je!!!
dimim i izdahujem redovito (pušim navodno za svačiji ukus previše ali imam tek 21ipo pa mogu, kad ne budem mogla neću)...
izlazak van se sastoji od toga da odem do frenda i kreveljim se na račune ostalih i sebe same....
uz beskrajno duge monologe i ponekog manjeg i kraćeg tipa "jebem ti ja pedere svuda oko mene, nije ni čudo da nemam tipa kad svi koje želim imaju tipa" u nedogled čak ponekad vučem i razvlačim riječ pedere jer su oni tako neosjetljivi na to pa im uopće ne dolazi u glavu da ja u nekom nanotrenutku istine uistinu patim i uzdišem zbog toga...
kuhara kojeg ću od sad nadalje zvati Maus (jer sam mu ja dala taj nadimak, a je l da je krasan nadimak?) nadražujem i provociram na sve strane i otvore....najviše mu volim gurati noktiće i prsteke u uho dok mota "strelu po varaždinski"...
moj mali dečko s kvarta kojemu je možda čak teško teže premostiti razliku od 11 malih kratkih godina nego priznati da nije sexa vidio dulje od mene....
a ja tako sva soft & tender & otvorena za sve, čak i strpljivost u ovom slučaju, čekam i kreveljim se (pod "kreveljiti se" razumijem i shvaćam smijanje i gromoglasno zapomaganje i pričanje pizdarija svima koji su me voljni, i onima koji to nisu, slušati) i vidim da mi stvarno dobro ide jer se smije on, i svi oko mene (mada ponekad imam osjećaj da neki ne razumiju baš najbolje sve te moje "olemibolan đesba Dobra Vila ratata" scene)....
i meni je stvarno lijepo i drago biti svjesna da još uvijek znam i mogu nasmijati ljude i makar ne kuže oni sve to znam da im je drago da postojim u njihovim životima....
Dobre Vile ne poznaju skromnost jednako kao što ne poznaju ni zlo ni ružno previše....tako da mi se nama šta zamjeriti zbog mojih izljeva ljubavi i humora....
o vikendu htjedoh pisati...
dakle jel???
proveh ovaj vikend na selu i šetah šumama i kraj gorskih potočića i zabavljah se izradom filc kuglica za jednu kapu u obliku šljema jerbo me nadahnula priroda u meni i okolo naokolo i ja u prirodi sam se isto nadahnula...
ne kao "ja u prirodi" već kao "ja kao dio prirode i priroda kao dio mene"...
i sad radim kuglice malo u vrućoj vodi i imam prekrasne bijele prste (a ne onako žute od čikeca) i još ljepše crvene nokte jer me pali pomisao da ću uskoro grebsti nekoga i natezat mu usnice tim noktima da si ih pridržim kako bih mu mogla udjeliti cjelov jedan nezaboravan....
pa on ni ne zna što ja sve znam i umjem...
bože ja oprosti sama sebi jer ponekad stvarno previše sablažnjujem druge....
bitno najbitnije je da sanjam i dalje u bojama i da sanjam brdo događaja....i da me i dalje bude bubble gum orgazmi i da si za sad još uvijek mogu priuštiti sanjarenje nakon što se probudim....
dobro mi je i sretna sam...
a volim i dalje....sebe i sve ostale...
čak sam počela voljeti i one koji mi ostavljaju komentare....
s tim da Slavenku Markovu volim jako puno jer još uvijek ne znam kako izgleda....
dušo daj mi send neki pikčr da te bolje vidim....
plizzz.....
Post je objavljen 16.01.2006. u 15:15 sati.