Marketing
jedan susret, jedno putovanje
Jutros sam dobila baš lijep poklon... i poruku na latinskom: Amicus animae dimidium. Nasmijala sam se.
- Jel' znaš što to znači? - pita me osoba od koje dobih poklon.
- Kako ne bi znala! Prijatelj je polovica duše. A jel' ti znaš da sam baš to danas htjela staviti na blog, tu izreku.
Eto što su ti prijatelji, poznaju se u dušu...čitaju si misli...
A od jedne druge prijateljice...stiže mi za vikend sms poruka:
Volim i ja tebe frikušo!
Nisam znala bi li se smijala ili plakala?
Kad jedna riječ znači puno toga...eh, to je to...to je ono što si s nekom osobom prošao...
Ono o čemu sam baš htjela u ovom postu je jedan neobičan susret i jedno neobično putovanje...Eh, mili i dragi moji, nisam se makla iz Rijeke, a tako sam lijepo proputovala...Kako je to moguće? Sve je moguće...sve!
Priča počinje ovako: u petak sam trebala nešto fotokopirati...a kako mi se nije dalo ići do grada, jer mi se žurilo...pitam tetu u knjižari blizu mene da li oni imaju za kopirati? Kaže ona da nema, ali me zato uputi u jednu firmu.
Gle, gle...mislim si u sebi...koliko sam puta prolazila pokraj ove zrade, ali nikad unutra, ajde baš da zavirim!
I odjednom neki osjećaj...ovo je nešto novo...a samo sam malo skrenula s onog uobičajenog puta...
Smiješno je to kako se uvijek držimo utabanih staza, ma ni koraka da bi skrenuli...a eto sad...
Dok sam čekala da se moja dva lista iskopiraju...uđe u kopiraonu poznata osoba...moj školski kolega...osmijeh i čvrst stisak ruke...
- Ajme kako neobično - velim ja njemu - od kad se nismo vidjeli...?
Zbilja, mislim si u sebi...koliko? Od osnovne škole...19 godina?
Neobična dragost...kakvu već dugo nisam osjetila ispuni me...Vrati u vrijeme u kojem...u kojem je živjela jedna druga Verona...
- Doviđenja prijatelju - pozdravim se...mada bi najrađe ostala još pričati...
I dok sam izlazila iz firme, dok sam koračala poznatom mi ulicom, ali drugom stranom...DESILO SE...Znate onaj tren, kad je sve onako kao što je bilo NEKAD...DAVNO PRIJE...boje, kut...sve je pomaknuto i pokušavate zadržati taj tren...ja pokušavam ne činiti ništa, čak se ne usudim ni disati...ali onda nešto vrati sve u sadašnju dimenziju vremena...neka nova zgrada (koje prije nije bilo tu), neka reklama...neka osoba što dolazi u susret...i paf...sve je opet kao što je bilo, vratila sam se...
...pa ipak...nešto ostane, neki trag...meni je ostao osmijeh...cijeli taj dan...
Moji školski dani...
Post je objavljen 16.01.2006. u 11:15 sati.