Stojiš tu, smetaš mi
Zračiš tim otrovnim zračenjem
Kojim me truješ
Ne vidiš li, da me tvoja
prisutnost razara iznutra?
Stojiš i praviš se da je sve O.K.
A ja propadam, zbog tvoje gluposti
Pokušavam pobjeći, ali odmah
Prvim korakom posrćem, i
Tim korakom prelazim milijarde kilometara,
Dolazim u potpuno novi svijet, bez tebe
Svijet, predaleko od Sunca,
Da bi bilo života
Susrećem ljude, koji kližu
Po nepreglednim ledenim prostranstvima
Mjesta gdje prevladavaš ti
Zbunjen sam, kao i svi,
Jer ne znam gdje sam
Sjedinivši se s tobom,
Postala si svjetlo
Na mojoj tamnoj strani
Ali kad pogledaš u moje oči
One zasvijetle jače,
A svijetlo kojim ti sjajiš
I ne vidi se
No nitko ne primjećuje
Moje svijetlo, naviknuti su na to,
I sami su nekad blještali
Dok im nije izblijedjelo
Jer ono traje koliko i slika nas
U sjećanjima Napuštenih
Gledam u uvijek- noćno nebo
U zvijezde, koje su drukčije
U svijet, koji je bio prevelik da bi se mijenjao
Jedva ga i vidim
Ljudi dolaze, odlaze, prolaze,
Kao u čekaonici,
Čekaju nešto
Slušajući božanske zborove
Kosaca
Plešući u ritmu Smrti...
Post je objavljen 15.01.2006. u 23:58 sati.