Šnajder se nikada nije htio pomiriti s dominantnom kazališnom, književnom, a naposljetku ni političkom strujom. Svoje literarne pretke traži u Matošu, Krleži (osobito mladom) i na valu njihova suprotstavljanja, širenjem dramskoga konflikta ne samo preko nego i s onu stranu pozornice, Šnajder je izabrao ulogu osobe koja govori, u domovini i svijetu, neugodne istine ponajprije o (hrvatskim) intelektualcima u raznim vremenima.
Ovim citatom upozoravam ponajprije naše bologovske književne kritičare da skrenu pažnju na novu knjigu Slobodana Šnajdera koja će biti predstavljena u srijedu, 18. o.m. u 18 sati u Novinarskom domu u Zagrebu, Perkovčeva 7.
P.S. U kolumni od subote u Novom listuŠnajder piše zašto nije bio na božićnom domjenku kod Pupovca a bio je pozvan:
Nisam otišao jer imam teškoća s lijepim formulacijama koje nisu poduprte stvarnošću. I moje vlastite formulacije iz toga koša idu mi na živce. Prije svega hrvatski politički Olimp i danas nastanjuju oni koji su dojučer, latentno ili čak potpuno manifestno, pripovijedali posve drugačije tekstove. Neki od stanovnika toga Olimpa bili su objektivno u poziciji, dok su obnašali vlast, ponešto od nesreća prognane manjine uistinu emendirati; politički grijeh prvih više je u činjenju, grijeh drugih, danas oporbenih političara, u nečinjenju. Sve ono što se do jučer govorilo o pitanju manjine, napose hrvatskih Srba, bilo je licemjerno i lažljivo: oni koji su oblikovali Hrvatsku kakva je ona danas naprosto ih nisu htjeli. I to je sva istina.