Poniznost je u neku ruku temeljni stav čovjekov prema Bogu i prema ljudima.
Priznati se stvorenjem ovisnim o Bogu, potrebnim Boga i njegove milosti - eto prvog čina poniznosti.
Priznati svakoga čovjeka Božjim stvorom, Božjim sinom i kćeri, pa stoga i svojim bratom ili sestrom, po dostojanstvu i pravu sebi jednakima - eto drugog čina poniznosti.
Osjećati se potrebnim ljudske ljubavi i solidarnosti i u isto vrijeme unositi se s ljubavlju u život drugih ljudi - eto trećega čina poniznosti.
Kad Pavao kaže da se ljubav ne hvasta, ne oholi se i ne pravi se važna, onda time želi reći da je prava ljubav uvijek ponizna.
Ljubav nema potrebe da se hvali jer zna da bi se time izgubila vrijednost djela koje je učinila.
Kao što voda kad je izlijete bilo gdje traži da zauzme najniže mjesto, tako i ljubav, nakon što učini velike stvari, povuče se u svoju skrovitost kako bi mogla biti uzvišena od Onoga koji gleda na neznatnost službenica svojih.
Poniznost je kao pečat koji se stavlja na usta da se zaboravi učinjeno djelo.
Nakon što ste učinili nešto dobro, vratite se u sjenu i nemojte pričati nikome o tome.
Isus kaže da mnogi već na ovome svijetu prime svoju plaću za učinjena dobro djela, jer se hvale.
"Primili su svoju plaću" oni koji razglašuju svoja dobra djela.
Ponizan je ujedno i mudar. Mudar čovjek ima “pažljivo uho”.
Isus nas je pozvao da baš to od njega učimo: “Učite se od mene”, kaže On.
A što?
«Učite se... jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj u dušama svojim...».
Post je objavljen 15.01.2006. u 00:04 sati.