Marketing
Treba li nam skijalište, dio II
Često se zapitam, pišući blog, ali i gledajući naš grad i kamo to sve skupa ide, vrijede li moje riječi išta ili su bačene u vjetar. Nekako mi se čini da je to najljepše opisao Meša Selimović u "Derviš i smrt". I potrebu za pisanjem, i očekivanja, i nadanja, i strahove.
Apsolutno sve što je napisano u komentarima na prethodni post stoji, i sa svime se u potpunosti slažem. Na žalost slažem se, bilo bi lijepo da nije tako. Ali jest, od toga ne vrijedi bježati niti zatvarati oči. Svaki put kad zatvorimo oči ukradu nam dio budućnosti i vrate nas korak natrag.
Komentari su mi dokaz da sve to skupa ima smisla, i da se vrijedi potruditi. Raduje me da nisam usamljen, i da postoje ljudi koji dijele moje mišljenje, ili bolje rečeno čije mišljenje i ja dijelim, i koji vjeruju da se nešto može promijeniti. Možda nas je još uvijek malo, možda još nemamo snage za promjene, ali vjerujem da djelujući u zajedničkom interesu imamo šanse.
Nadajmo se da će ideja skijališta biti prihvaćena i da će do iduće godine zaživjeti. Isto tako se nadajmo da će netko složiti strategiju razvoja našeg grada koja neće biti prepuna floskula i u političkoj školi naštrebanih fraza, već da će imati konkretne prijedloge i konkretne planove. Kažu da ako ne znate kamo idete, svaki put je pogrešan. Vrijeme je da se krene i da se počne raditi na zajedničkom interesu.
Pri tome se ne treba uspoređivati sa Zapadom (evo, ni ja nisam odolio to napisati velikim počenim slovom), i jako je licemjerno kad nas uspoređuju. Pogotovo što se tamo politikom bave samo jako, jako bogati ljudi, a ne fukare i ljudi prepuni najprizemnijih frustracija (pleonazam, kao da postoje frustracije koje nisu prizemne). Čast iznimkama, ali većina naših političara je u politici iskljućivo iz osobnih probitaka. Pogledajmo samo kako su živjeli, tko su bili i što su imali, te koliko su zarađivali prije političke karijere, a kakvo je stanje nakon ulaska u politiku.
Ideja zdravstvene dimenzije turizma u našem kraju je definitivno zanimljiva, i trebali bi na njoj poraditi. Samo bih se nadovezao na komentar pesimista, ako ne griješim, u Ogulinu je postotak mobiliziranog radno sposobnog stanovništva bio blizu 60%, dok je u ostalim općinama bio ispod 10%.
Ako ste pogledali koju ekranizaciju Agathe Christie, ili pročitali neku od njenih knjiga, onda znate njenu misao vodilju u rasvjetljavanju zločina da je svaki zločin krajnje jednostavan. Na početku postoji akcija, a na kraju je rezultat, postoje određeni događaji, i njihovi rezultati. Sve između je samo prikrivanje istine. Njeni detektivi su do te istine uvijek dolazili, nadajmo se da će i naše društvo.
Cesarovac
Pruga prema Podvrhu i Žegaru
Oko placa
Robna kuća (stariji Ogulinci se sigurno sjećaju željeznih šipki koje su virile iz fasade, i datirale su iz doba kada su postojali planovi da se Robna kuća proširi)
Spomen-ploča na zgradi Hrv. šuma, na mjestu gdje je nekad stajala kućau kojoj je rođena Ivana Brlić Mažuranić (u svjetlu turističke ponude i žeđi za autohtonim, možda bi se ta činjenica mogla bolje iskoristiti)
Malo igre Photo Stitchom (složio je panoramsku datoteku od 8MB, smanjena jako gubi na ljepoti). Definitivno je Panorama Factory jednostavniji i brži.
Klek u sumrak
Sveti Petar
Na današnji dan 1892. rođen je protestantski svećenik i protivnik nacizma Martin Niemoller. Njegova izreka kojom je opisao događanja u Njemačkoj i sve strahote fašizma je po meni najpotresnija i najtočnija definicija zla koje se tada događalo. Na žalost aktualna je i danas i može se upotrijebiti u različitim prilikama.
Najprije su došli po komuniste , a ja sam šutio jer nisam komunist.
Zatim su došli po socijaliste, a ja sam šutio jer nisam socijalist.
Zatim su došli po sindikaliste, a ja sam šutio jer nisam sindikalist.
Zatim su došli po Židove, a ja sam šutio jer nisam Židov.
Zatim su došli po mene, a nitko nije ostao da digne svoj glas.
Kako obično navodim engleske tekstove, ovo je njemački original:
Als die Nazis die Kommunisten holten,
habe ich geschwiegen;
ich war ja kein Kommunist.
Als sie die Sozialdemokraten einsperrten,
habe ich geschwiegen;
ich war ja kein Sozialdemokrat.
Als sie die Gewerkschafter holten,
habe ich nicht protestiert;
ich war ja kein Gewerkschafter.
Als sie die Juden holten,
habe ich nicht protestiert;
ich war ja kein Jude.
Als sie mich holten,
gab es keinen mehr, der protestierte.
Iako mi se čini da ni sam nemam dovoljno hrabrosti uvijek se pobuniti protiv nepravdi, vjerujem da smo na pravom putu, i da ipak nećemo dopustiti da nas sve šutke odvedu, jer sad smo mi na redu.
Post je objavljen 14.01.2006. u 23:15 sati.