tek sad kad je, da ironia bude veca, subota vec i prosla, mene pukla histeria jer sjedim doma dok se vani hrpetina ljudi provodi, nacugava, čaga, bari, žvali, drpa i ko zna kai sve ne. tjesi me cinjenica da valjda ima i onih koima je sad onako lejm kak je meni sinoc bilo. ustvari, opce me to ne tjes, steram ih u kurac sve od reda. sam zato kai sam solo i nadrkana jer sam doma. odgledala sam 2 filma. i neku seriu. 800ti nastavak valjda, jer nis nisam kuzila al who cares. srecom, nijedan film nie bio plačipizdaški i niko na kraju nie zivio happily ever after i ta sranja.
zapravo uzasno zvucim ogorceno, cak i sama sebi, a nie mi bas jasno iz cega sva ta frustracia. nisam se zaljubila dobrih dve-tri godine. jedini tip koi mi se svidja je u splitu. al prema cielom tom emotivnom planu sam totalno ravnodusna. imam filing da vise nikad necu osjecat leptirice u zelucu radi nekog tipa, jer cu vec unaprijed znat da je sve to skupa zapravo uvodni bullshit ne bi li ga on eventualno metnuo.
ima neki film, ne znam ustvari koi, di neki od glumaca za ljubav kaze da je kao "santa claus story for grownups". mozda sam cak i premlada da prestanem vjerovat, al ruku na srce, nikad nisam ni bila tip trebe koa je smisljala svoe vjencanje od 3. godine, vjencavala barbiku i kena i vjezbala "I do" pred ogledalom. ja sam vise real school i nadam se nekom ok liku, medjusobnom postovanju, dobrom sexu i prijateljskom odnosu. zapravo, nist ti ne treba osim lika kojeg volis i dobre muzike u pozadini.
a mislila sam da ce post krenut sasvim u nekom drugom smjeru. jebiga, sorry.
Post je objavljen 15.01.2006. u 00:50 sati.