Sjedio je na stolici u sobi i gledao ju je, a ona je stajala i nije se mrdala. Bila mu je okrenuta leđima. Gledala je u mrak, u daljinu. No iako se njihvi pogledi nisu sretali, znala je da ju gleda, a i on je znao da ona zna.
Prošlo je tako nekoliko minuta tišine koja je samo bila prekinuta povremenim teškim uzdisajem jednog od njih dvojice. "Što se to samo dogodilo" pitao se. "Kad sam prestao shvaćati? Zašto je moralo doći do ovoga?" i tisuće drugih pitanja mu je prolazilo kroz um. Bio je to osjećaj ko da se nuklearna eksplozija dogodila u njegovoj glavi. Al i dalje nije skidao pogled sa nje jer je znao... njoj je puno gore.
Otvorio je tada usta da nešto reće. Nije znao što će reć, no u tom trenu, od tišine i napetosti, i ona je čula i osjetila da je vrijeme da se tišina prekine. Zatvorila je oči i spustila glavu i progovorila prva.
"Zar misliš da išta što rećeš može promjenit ono što je sad?"
Tužno se nasmješkao. Znala ga je kao i on nju. Riječi su bile suvišne u tom trenutku. No riječi su bile jedino što mu je ostalo u tom trenu.
"Znaš da moram" rekao je sa tugom u glasu al trudeći se ne zvučat nesigurno.
"Znam" odgovorila mu je dok je podignula pogled i nastavila gledat u noć.
"Postoji vrijeme za sreću i vrijeme za tugu. Vrijeme za zajedništvo i vrijeme za samoću. Vrijeme za tišinu... ali i vrijeme za pričat" zatvorio je oči i dugoko uzdahnuo pa je nastavio.
"Neću ti puno pričat. Znam, nikad nisi bila od riječi u ovim situacijama. Uvijek si mislila kako čovjek mora patit i mora sam ići kroz život i uvijek sam poštovao tvoje mišljenje. I vidi sad... Ne želim zvučat kao da pametujem no moram ti napokon i ovo reći."
Dao joj je malo vremena u tišini da upije riječi koje joj je pričao pa je nastavio.
"Znaš koliko mi značiš. Ne samo meni. Ima toliko ljudi kojima toliko puno značiš da neki od njih niti da znaju kako nebi mogli izreći u riječima ili djelima što osječaju. Al ti jednostavno ne želiš da shvatiš da u životu nikada nisi sam. Koliko god prostorija bila mračna. Uvijek se u nekom kutku skriva tračak svjetlosti."
Ona je i dalje stajala na tome prozoru. Njegove rijeći sve manje dopirući do nje što je više pričao. I njemu je to isto bilo jasno. Radio je ono što uvijek radi... Udaljavao je ljude od sebe pokušavajući ih zbližiti. Al ne ovaj puta. Ovaj puta nije smjeo to dopustiti... nije HTJEO to dopustiti. Zatvorio je oči i nakon dugo vremena je lio suze pa je dalje progovorio.
"Neću nikada moć shvatit svu bol koja je u tebi. Niti ču to ikada pokušat. Ali jednu stvar ti obećajem. Ako sad ostaneš uz mene, dati ću sve od sebe da više nikada ne budeš sama i koliko god mogu tvoju bol preuzmem na sebe." Potom otvori oči i podigne se sa stolice i pruža joj ruku i ponovo prozbori kroz suze
"Već si mi jednom pružala svoju ruku kad sam te zamolio. Znam da nisam uvijek držao pre čvrsto. Ponekad sam popustio, ponekad si me potezala, ponekad sam ja tebe potezao. Molim te za još jednu jedinu priliku. Pruži mi ruku sada, kao što si mi pružala onaj dan. I nedaj mi da te ikad više pustim jer... ne želim te ikad više pustiti."
Gledao ju se sa očima punim suza i tužnim smješkom na licu pružajući joj ruku i dalje.
Još nekoliko sekundi je bila tišina. Sekunde koje su se činile kao godine dok je ona zatvorila oči i počela plakat sa njime. Tada se okrenula sa prozora nebodera na kojemu je stajala i gledala u njega.
"Obečaješ?"
Klimnuo joj je samo glavom i potiko rekao "Obećajem." i gledao ju duboko u oči.
Nakon toliko mjeseci patnje ona se po prvi puta ponovo nasmjehnula. I on se još uvijek smješkao njoj. I napokon nakon vremena koje im se oboje činilo kao vječnost... prućala mu je ruku i rekla mu "Uvijek ću biti uz tebe"
i onda je... ... ...
Post je objavljen 14.01.2006. u 23:48 sati.