Mjesto radnje: moje tijelo, sivi pločnik moga srca...
Lica: glas koji govori i ja koja čujem...
"Sama si rođena, sama ćeš i umrijeti. Sve između toga
prilika je za sjaj u očima, vrijeme za živjeti svoje snove.
Učini sve da tako bude..."
........Nasloni glavu namoje rame
........Pusti nek šutnja ispriča sve
........Kako tužno je...
Slušam te stihove ... dohvatim u ruke i čitam stare zapise
koji su ostali sasvim sastrane... tu na rubu stola previnuli se,
gotovo lebde na rubu... Sada ih spajamu vjetar. Toliko tuge
me zapljuskuje iznutra... Osjećam vrijeme unatrag pomaknuto,
zbrkano, crna rupa... vrijeme kojeg nije ni bilo. Vrijeme koje je
ostalo izlomljeno u kristalima vode i snježnog praha što odozgo sipi.
Tražim mu sliku, sastavljam i gradim, kao jutro dan... sa suzom u oku
i bez mržnje u srcu... samo tuga... tuga i ja...
Ima puno tuge na svijetu, no teško je nadmašiti onu koja obuzme ženu
kad osjeti da ljubav što se prema njoj gajila odlazi... sasvim lagano,
ne preko noći, ali nezaustavljivo, kao voda među prstima...
kao pijesak u pješčanom satu...
Post je objavljen 14.01.2006. u 23:43 sati.