Nisam ni prva,ni predzadnja (Sonja i Roberto)...igrali smo dva meča...ekipa...2. hrvatska liga...
Prvo smo igrale u pola 11 protiv Virovitice,prvu partiju sam dobila 3:1,a onda sam igrala odlučujuću sedmu partiju...to je jedna od gorih stvari koja ti se može dogoditi,sve je na tebi,ako dobiješ pobjeđujete,a ako izgubiš,sranje! To sam na jedvite jade dobila,ali sam dobila...hvala Bogu...3:2. Taj meč smo dobile 4:3.
Onda smo igrale protiv Daruvara...igrala sam protiv jedne cure,starije,što je igrala prije kod nas u klubu,Tajana. Dobila sam je 3:2. I u tom meču bi igrala odlučujuću partiju,ali nije trebalo. Pobijedile smo 4:2. Da Anita nije dobila partiju,ubila bi je na licu mjesta,ali dobila je pa nisam. Živa je otišla kući. :)
Ostale su igrale isto super,ali nijedna nema 100%-tni učinak ko ja...uuuuuu sad sam glavna. :) Čika Emil (Anitin tata,reprezentativac,invalid,čovjek je obišo cijeli svijet s reprezentacijom,nije bio samo na Antartici!) me tolko ishvalio...kaže potvrdila sam status najperspektivnije sportašice...o yeah...jako sam sretna zbog toga svega! Nadam se da mi nitko i ništa neće pokvariti ovaj dan...
U pola 9,danas malo ranije nego obično,idemo u grad,valjda će biti ludo i nezaboravno...za doček je bilo savršeno...valjda će i danas biti tako,ako ne i bolje...
Eto... :)
P.S. Malo meda za kraj...

Post je objavljen 14.01.2006. u 19:12 sati.