Jedan zatvoreni prostor u kretanju - gradski autobus - ubrzo zamjenjujem otvorenim i zaustavljenim.
Snijeg, prvi ove zime, i treba paziti kako se hoda.
Ne pomaže iskustvo proteklih godina, rado ga se zaboravlja.
Uglavnom ravnomjerna škripa koraka dok se u mislima zabavljam tumačenjem onoga što čujem.
Namještam remen torbe na ramenu i pazim da jedno rame nisam nagnuo više od drugoga.
Ne želim ni zamisliti kako prema pothodniku hodam uskraćena vida, a čula nadopunjena obiljem šumova, zvukova, glasova koje ne umijem protumačiti.
Nekad sam se znao igrati postavljajući si pitanja: bih li radije bio slijep, gluh, ili nijem? Ili sve zajedno?
Kao da bih tako mogao utjecati na svoju nesreću i pritom iskazivati višak želje govoreći 'radije bih'.
Tko zna što mi je bilo na umu da sam si postavljao takva pitanja.
Očito mi je bilo predobro i svijet je oko mene bio predobar.
Inače nema razloga izmišljati uskratu sreće, uprizorenje užasa koje će život učiniti uzbudljivijim.
Tako sam mislio, a sad eto hodam i samo slušam, ne razmišljam.
Uskoro mekan šum silaska niz stube, oprezno šuškanje odjeće, napuštajući zvukovi vanjskog svijeta:
prigušeni šum prolaska auta, glasovi djece, nečije pretrčavanje po cesti, vjetar (ako ga ima) u ogoljenim krošnjama.
Na stubama se već po navici miješaju slike pada, kotrljanja tijela i časovitog uneređenja tijela.
I onda se izdvoji samo jedan zvuk, poput leitmotiva u uvertiri opere.
Moram posegnuti za usporedbom iz klasične glazbe ne bih li dočarao osamljenost zvučne dionice.
Zapravo ne slušam operu, to jest, ne podnosim ih.
Ali zašto se onda služim tom poredbom kada bi ona zbog mog odnosa prema operi mogla biti potpuno promašena?
Možda se bojim posegnuti za poredbom iz rock glazbe zato što mi se čini da je rock umro, a to što danas slušam rezultat je puke slučajnosti?
A u slučajnost se ne može pouzdati.
No jedno je sigurno, izdvojena enigmatičnost netom čuvenog zvuka mami me da siđem.
Još sam na stubama, nikako da napokon i siđem, treba mi to odlaganje, sporost spusta, pritežem remen na ramenu
i kad dospijem na dno stuba izrastu prepoznatljiva zvučna tijela piskutava, skakutava glasanja.
Koračanje se izgubi: kako su iščeznuli snijeg i led tako su sa sobom povukli i sav otpor što ga je tlo pružalo čizmama.
Nesmjestivo me oblijeće sa svih strana:
čas je lijevo, čas gore, čas daleko, čas zaigrano, čas desno, čas pisne, čas blizu, čas skakutavo, čas bolno.
Što se zapravo događa?
Dečki iz kvarta donijeli su stol za stolni tenis i noću igraju u pothodniku.
Poslije doznajem: svaku večer.
Njih desetak okupilo se oko stola za kojim igraju dvojica.
Na zid su, na zahrđale čavle, objesili jakne s perjem.
Ispod svježe obojani grafit.
Neki je dan netko besramno, usred dana, iscrtavao konture koje će poslije ispuniti sprejevima u raznim bojama.
Kad netko od njih promaši lopticu mora dugo ići po nju i tražiti je u žljebovima pothodnika.
Ondje gdje ga zapahne smrad ustajale mokraće.
Dečki rado pristaju na skupno fotografiranje. Nasmiješeni stoje ispred stola ispred kojeg dvojica igraju.
Nekoliko sati prije tu je bio ulični svirač. Sumnjam da ga je itko zamijetio, a još više sumnjam da je kući otišao s punim šeširom novčića.
Nekoliko sati poslije netko će sprejem napraviti novi grafit.
Ali oni su svi nekako slični, kako da znam kad se pojavi novi?
Ping pong, koncem osamdesetih ljeti smo održavali turnire u mojem petrinjskom dvorištu.
Dolazili su dečki iz cijelog kvarta.
Bio je to, dakako, drugi kvart, premda ga možda i nismo zvali tako. No motivi za igru bili su jednaki. Kao i uvijek kad je riječ o igri.
Jedina je razlika bila što se ondje igralo na površini zemlje, a ovdje ispod zemlje.
Znači li to da se sad moramo skrivati želimo li se igrati?
Bilo je neponovljivo, što je otrcano reći, ali drugu riječ nemam.
Kad mislim na ping pong uvijek mislim na D. G.-a, visokog, zamuckujućeg prijatelja iz obližnje stambene zgrade.
Rado sam igrao s njim jer ga je bilo teško pobijediti.
Kad su mu nedavno identificirali tijelo, zajedno sa šesnaest ostalih gardista strijeljanih 1991. na jednom petrinjskom brdu,
shvatio sam to kao činjenicu da me moj prijatelj više nikad neće moći pobijediti u ping pongu.
Niti će mi zbog toga lice biti ozareno radošću.
Niti ću znati neki drugi način da sve ovo ponovim.
(2005.)
Post je objavljen 14.01.2006. u 19:07 sati.