"..i znam da ćeš reći što najviše boli
nazovi, uvijek kad ti treba..."
I što sad?
Ne znam.
Pokušavam zaokupiti misli suđem koje treba oprati i pripremiti sve za posao u ponedjeljak.
A bol čeka da ostanem sama
i da mi ponovo pokaže
koliko može biti jaka.
Ponovo.
Neću danas nikoga nazvati.
I ne moraju svi znati da su moja nadanja ugašena
sa tek nekoliko riječi jutros izrečenih.
Večeras ću pustiti da suze budu molitva
Jedinome.
Ako duh moj i klone u meni,
Ti put moj poznaješ. Ps 142,4