Kad zelim do tebe stici, sve drugo moram zaustaviti.
Moje oci ne vide svijetlost sunca
i sljep sam za boje svijetla. Usi su moje gluhe
i prsti ne osjecaju nista. Postojis samo Ti...
Tvoj je dom tih i miran. Ispunila si ga prozirnim
mjehuricima blazenstva... U njima se odmaras i cekas
kad cu doci. Ali kad Te ugledam, u oku tvom nazirem igru.
Znam da ove tisine nebi bile kad bi tvoje vatre ugasle.
Cijeli svijet samo jeTvoja sjena,
samo san kojeg si sanjala poradi mene i moje ljubavi.
Pokrenula si zvijezde i galaksije, pokrenula si svjetove da bi ih
meni pokazala. Ti jesi taj pokret, ta silina i snaga onog sto
postoji i onog sto je zamisljeno. To je izraz Tvoje ljubavi.
Stvaras usporene krugove objesene poput lampiona na nebu
plave vjecnosti. Nemoj zastati. N emoj nikad stati-
-moja ljubav o tome ovisi.
Kad zelim do Tebe stici, sve drugo moram zaustaviti.
Moje oci ne vide svjetlost sunca i slijep sam za treptaje zvijezda.
Prsti ne osjecaju nista, a zvuk u mojim usima nista vise ne znaci.
Tamo, gdje svaki pokret staje, gdje prestaju slike i rijeci,
gdje utihnu cak i misli, tamo si Ti, moja ljubavi.
Tamo postojis samo Ti...
Adrian Predrag Kezele (1962)
Post je objavljen 20.01.2006. u 12:38 sati.