Osvojio si me toplinom i širinom duše svoje,
Iskrenosću koja osvaja ljude rijetko kada,
Jer su ti već prve riječi bile savjet i opomena,
A sad mi je drago sto sam ih poslušala tada.
Nikad nisam slijepo vjerovala samo riječima,
Uvijek su mi izgledale otrcane, jeftine i lažne.
Ali, uz tebe, slušajući ih sa toplih usana tvojih,
Shvatila sam da one znaju biti itekako važne.
U tvojim očima carovalo je ono nebesko Sunce,
Osmijeh si širio, smiren i sretan, svuda oko sebe.
A ja sam bila tako sretna, ponosna i zadovoljna
Što sam u moru drugih bića pronašla baš tebe.
Pa kad mi ponekad kažeš kako ti treba širine,
Kako želiš imati samo par sati svog mira,
Naravno da te razumijem i odobravam ti,
Jer i tebe, savršenog, nepravda zna da dira.
I znam,vratit češ se opet i uvijek samo meni,
Kako bi starom jačinom isijavao ljepotu duše svoje.
A ja ću ti se tako slatko, odano, svim bićem predati,
Jer te volim ogromno, bezgranično - najdraže, jedino moje.