Jutros sam prihvatila poziv za kavu od kolege. Već me par puta pozvao, ali odbijala sam, što iz razloga što nisam mogla, što iz razloga što nisam željela. Simpatičan dečko. Došli smo, sjeo je nasuprot mene i ugodno razgovarali. Par puta izazvao je iskren osmijeh od mene što i ne uspijeva mnogima ove dane. Oboje smo naručili kavu i konobar ju je ubrzo i donio. Usred jednog iskrenog osmijeha pogled mi je pao na njegove ruke. Sljedećih 20 sekundi one su bile centar moje svijesti. Uzeo je jedan šećer u ruke, otvorio ga i istresao u šalicu. Zatim je uzeo drugi šećer i ponovio postupak. Onda je uzeo malenu žličicu, ali više nisam pratila. Moja ljubav ne čini tako. On uzme oba šećera u ruke, sklopi ih, skupa otvori i istrese. Gledam dalje. Kako ovo otresa pepeo s cigarete? Moja ljubav uvijek kruži po rubovima pepeljare, žar na cigareti mu je uvijek zašiljen. Moj kolega i dalje nešto priča, pogledam ga u lice i vidim da se smiješi. Nasmiješim se i ja, onako usiljeno. Nije to više iskren osmijeh. Skine mi i taj osmijeh pitanjem viđam li koga. Što da mu kažem? Viđam u sjećanjima, željama,snovima. Ne, ne mogu to reći. Tiho prozborim ne.
Opet ugledam osmijeh na njegovom licu. Na mome ga više nema. Želim ići, ali još ne mogu, kavu nisam ni probala još. Ubrzano uzimam šalicu u ruke i otpijam veliki gutljaj. O ne! Ne samo da ja nisam stavila šećer nego je i jako vruća. Jezik mi gori. Pijem vode. Pogledavam u kolegu, on nešto priča, čujem svaku petu riječ i nezainteresirano klimam glavom. Ubrzano stavljam šećer, miješam i ponovno otpijam. Zapalim cigaretu, uključim se malo u priču, ali i dalje se mislim kako što prije otići. Opet otpijam. Napokon nema više kave!! Bar moje. Pogledavam u njegovu šalicu, još je napola puna. Čekam. Primjećuje da sam popila, pita želim li još što. Odgovaram da ne, da se ne osjećam dobro i da bih rado otišla. Pristaje. Odlazimo. Rukom mi prolazi preko ramena i zaustavlja je odmah ispod. Ubrzam korak. Poziva me večeras na druženje. Kino, cuga ili nešto. Pristojno se zahvaljujem i odbijam. Odlazi svatko na svoju stranu. Dolazim u prazan stan.
Pitam se kad ću opet moći popiti kavu da ne mislim na njega.
Post je objavljen 14.01.2006. u 16:24 sati.