Obala rijeke, mladost, bistra voda
Zelen vrbika i draga davna lica
Bila nam je kao mirisna sloboda
Sva bijela od brašna stara vodenica
Vedrina i ljubav i rosa u kosi
Dobrim nas je kruhom othranila
Rijeka danas tek prazninu nosi
Vodenica se u meni nastanila
Na vodu se spušta blago ljetno veče
Gledam pusto mjesto ljepote i duha
Bistra voda, čujem, sasvim tiho teče
Dok ćutim u vjetru miris topla kruha
Ovu sam pjesmu napisao u Hrvatskoj Dubici neposredno poslije slavne i bljeskovite Oluje, u kolovozu 1995. godine.
Posvetio sam je mome prijatelju Sulejmanu Tabakoviću, hrvatskom branitelju i jednom od Blogera na listi s desne strane.
Objavljujem je danas kao podršku prijatelju i čovjeku.
Naime, koncem prošle godine Nepoznat Netko je kasno noću napao automobil moga prijatelja i zapalio ga. Automobil je potpuno izgorio, a izgorjela su i dva automobila koji su bili parkirani uz napadnuti. Šteta je doista golema, tim više što nitko od oštećenih nije kasko osiguran.
Žao mi je zbog automobila. Uvjeren sad da će naša policija pronaći terorista koji napao automobil, a do tada neka sve nas prati mir i bistrina rijeke na kojoj više nema vodenice o kojoj je u pjesmi riječ.
Kao što nema ni Tabina automobila.
Kao što jednom neće ni nas biti.
Ostat će samo napisana pjesma i ime moga prijatelja negdje u njoj.
Koje će svijetliti kao neki davni riječni svjetionik.
Post je objavljen 14.01.2006. u 00:34 sati.