Here I am.
Evo, ljudi, ja sam stigla prije dva i pol sata.
I u toliko kratko vrijeme dogodilo mi se toliko stvari... Toliko straha i veselja u kombinaciji...
Bit ću kratka kako ne bih velikom dužinom posta odaganala ljubitelje kraćih postova...ali preteško je skratiti tako dinamičan i lijep dan u kratku pričicu...
Neverending je prekrasan, kao i uvijek. Sivo i ljubičasto nebo zatamnilo je njegove sablasne ulice dok je polumjesec osvjetlio kapljice magle djelujući kao da zrak svjetli pod okriljem njega. Obožavala sam hladnoću koju je pružao Neverending, fijukavi vjetar što mi je mrsio kosu i trenutke kad sam očekivala Marcov zagrljaj koji će otjerati zimu, i s njom sve ono što me tišti.
- Home, sweet home! - uzviknula sam radosno ne skidajući svoj zadovoljni osmijeh kad sam s roditeljima i bratom ušla u našu prostranu kuću osvjetljenu svjetlosnim čarobnim mjehurićama što su obasjavala svaki kutak dnevne prostorije... Sve je bilo na svom mjestu, baš kao i onog dana kad smo otišli... Haljina koju mi je Marc poklonio visjela je na sredini moje sobe djelujući poput svjetiljke na okolni prostor zbog svojih svjetlucavih niti... Rukom sam prošla njenom glatkom površinom i prislonila lice na pernati ovratnik, kad me je strašna buka vratila iz sjetnih misli. Trgla sam se i pala na spužavasti krevet presvučen crnom plahtom i zadrhtila pod strašnom rikom i zavijanjem koje se približavalo. Znala sam da se nešto opasno nalazi iza mojih otkriljenih vrata, i isto tako sam znala da će nešto uskoro banuti i vidjet ću lice stvorenja koji me želi ubiti. U trenutku usplahirenosti i straha, posegla sam za kovčegom i iz njega izvukla čarobnu kuglu. Stvorenje je u zamračenoj dječijoj sobi imalo obris mladog zmaja...vidjela sam njegove oči pune čežnje i svoj uplašeni odraz u njima... Ne razmišljajući usmjerila sam kuglu prema njemu čekajući posljedicu...
Ništa. Apsolutno ništa. Kugla je i dalje svjetlila, ali to je bilo jedina njena funkcija... Moje misli su brzo kalkulirale, ali nisu došle do nikakve spoznaje... ništa što bi me izvuklo od zmaja koji od mene želi napraviti roštilj... Ili bar sam tako mislila.... Osjetila sam toplinu i pomislila da ovako izgleda kraj života. Otvorio je svoju čeljust i snažno puhnuo proizvodeći plamen... plamen se razgranao i poletio prema čarobnim mjehrućima i upalio ih... Soba se rasvjetlila pod okrljem mjehurića i ugledala sam mnoštvo ljudi što su stojali iza vrata, s vilinskim zmajem ispred mene. Razaznala sam ironičan smijeh na njihovim mladim licima....
Poznata lica...
- Suprise! - viknula je Danielle smješeći se. Zagrlila me je čvrsto i rukom pozvala monogobrojnu ekipu. Zavladala je je buka i smijeh.
- Ah, jesmo te... To je običan vilinski zmaj... Čovječe, kako si nam nedostajala!
Sva poznata lica su mi prišla veselo, rukujući se i ispitujući o mom putu u čudesno Čudozemlje... Odgovarala sam kratko i nezainterisirano: da, ne, bilo je dobro... Previše rastresena da bih išta rekla, Danielle je veselo poviknula naglašavajući ekipu: - Kurt, daj odvali rock n roll!
Pogledala sam u Kurta podrugljivo, primjećujući njegovu novu protezu s dijamantnim uzorcima. Izgovorio je akantaciju za glazbu i prostorijom su se prolimili Beatlesi.... Danielle je čarolijom proširila prostoriju, koja se pod dojmom mnogobrojne populacije činila manjom i svi su zaplesali u parovima. Kurt je primio Danielle za struk i pokušao plesati trudeći se ne stati joj na prste... iako sam pimjetila da mi je prijateljica nekoliko puta jauknula, svaki put zvučeći sve više iscrpljeno...
Pogledom sam tražila njega... Nije moguće da nije došao...
- petak 13. ipak nije tako grozan dan! - rekao je duboki glas iza mene, zvučeći tako neodoljivo poznato...glas koji mi je pobudio sve sjete i uspomene...on...
Okrenula sam se nesigurno i ugledala ga u najljepšem izdanju ikad... Njegova flanelska košulja i staromodne čarobnjačke hlače tako su mu dobro stajale, da sam se osjećala poput Pepeljuge kraj tako zgodnog i naočitog mladića...
- Marc! - viknula sam, potrčala mu snažan zagrljaj i poljubila ga strastveno. Napokon. Osjećala sam sve stanice u tijelu znajući da nam ni vrijeme ni prostor nije prepreka u ljubavi... Mislila sam.. U kutu je stajala Anastacia djelujući potišteno i tužnjikavo. Nazrela sam krupnu suzu u kutu oka što je isparila kad mi se približila.
- Sam! Drago mi je da si se vratila! - rekla je odišući lažnom iskrenošću i tužno pogledala Marca.
S njom sam progovorila samo dvije riječi dajući joj do znanja da sam s njom još uvijek na distanci. Ali to više nije bilo važno! Ništa više nije važno! jer on je tu... uz mene...
Obukla sam darovanu haljinu i plesali smo cijelu noć pripijeni jedno uz drugo poput simbioze. Znala sam da to vrijeme pripada samo meni...moje vrijeme... i iskoristila sam ga...
Krajiškom oka gledala sam čarobnu kuglu kraj poluotvorenog kofera...
Više nije svjetlila...
Post je objavljen 13.01.2006. u 20:30 sati.