Napisah na kraju prošlonedjeljne propovijedi da sam zapravo bio namjerio napisati nešto o romantičnoj ljubavi, ali su me onda ponijele digresije.
Pa, evo sada, da to nadoknadim.
Starim Židovima ideja romantične ljubavi bila je posve strana; a jednako tako i starim Grcima, koji su izmislili filozofiju, drugi temelj na kojem je izgrađena europska civilizacija.
Treći je pak temelj, kako kažu europejski orijentirani konzervativci, ideja rimskog prava; a romantična je ljubav nešto van svega toga, nešto što tu krasnu kršćansko-grčko-rimsku sintezu može učiti besmislenom i raznijeti u paramparčad.
Imam tu u vidu, naime, onaj tip ljubavi koji je usmjeren ka jednoj određenoj osobi, ljubav koju osjeća muškarac prema jednoj jedinoj određenoj ženi ili žena prema jednom jedinom određenom muškarcu (hm, neću vas sada zbunjivati drugim kombinacijama), koju voli i cijeni i želi se s njom/njim sjediniti, izvan svega drugog, iznad svakog drugog, više nego bilo koga, više nego Boga.
Stari Grci, tjelesni ljudi, poznavali su, kao naravno i Židovi, eros, tjelesnu žudnju. Silu, koja se naravno može usmjeriti prema određenoj osobi, ali u svojoj je biti bezlična, jer tijelo je tijelo. Sve su pičke iste, svi su kurci isti.
Poznavali su međutim oni i drugu vrstu ljubavi, filia, što se obično prevodi kao "prijateljstvo", koja je ljubav među sličnima, a to znači, uglavnom, muškarcima. Filia je stvar duha, a ne duše.
A kršćani su promovirali agape, ljubav prema "bližnjemu", koja je opet bezlična i nadlična.
Ali preostaje ona bezuvjetna ljubav prema jednoj određenoj osobi, žudnja da se s njom sjedini na način koji prevazilazi puku tjelesnost, da se bude JEDNO u tijelu i duši.
Suvremeni mitolog (istraživač mitova) Joseph Campbell, u nedostatku bolje riječi (spominjao sam i ja više puta koja je to muka izraziti nešto ograničenim pojmovnim aparatom ljudskih jezika!), za razliku od gore navedenih grčkih riječi, za romantičnu ljubav koristi latinsku riječ "amor".
U helenističko i rimsko doba, tu su čudnu ideju počeli prenositi helenistički ljubavni romani (preteče današnjih "ljubića", kao što su Efeške priče Ksenofonta Efeškog, a dalje ju u srednjem vijeku slavili trubaduri, i predali je vama, modernim ljudima, kao svoj dar.
U slavnim pismima između Heloise i Abelarda, slavnih ljubavnika koje je tragedija razdvojila, piše još uvijek strastvena Heloise: "Želim ugoditi tebi, a ne Bogu!"
A u legendi o Tristanu i Izoldi, ide Tristan još i dalje, do krajnje žrtve koja se uopće može pojmiti: "Za jedan časak s tobom, spreman sam žrtvovati spas svoje besmrtne duše!"
"Ostani sa mnom, divni trenutku!", vapio je moj izabranik doktor Faust. Jedan jedini pravi trenutak, ispunjeni trenutak, trenutak nadljudske slasti (koju vam nikakav puko EROTSKI zanos ne može priuštiti!) više vrijedi nego vječnost u Raju!
Zaista, zaista vam kažem: čak vam i Bog na tome zavidi.
Tko ima dušu, neka osjeti!
Post je objavljen 15.01.2006. u 10:47 sati.