...nestajanja. Nestajanja iz ovoga života. U noćima kada ne mogu spavati u misli mi se ušeta misao o smrti. Kako to da neću biti više svjesna sebe, kako će bez mene oni koji me trebaju, kojima donosim mir, riječ, radost... Što je krivac za toliki strah? Nedovoljno vjere, puno pročitanih knjiga, znanstvenih istraživanja, socioloških rasprava.
Prije nekoliko godina kada sam se prvi puta susrela s tom bojazni, nasmijala sam se zahvaljujući običnom računanju...aha, imam toliko godina...prosjek života...pa da, imam još puno vremena...
A onda prije godinu i pol dana , noć , infarkt i nestajanje do jutarnjeg buđenja u zelenoj bolničkoj pidžami i osmjeh djece, supruga, majke i oca, prijatelja...Nestala sam, ali sam se vratila. Ovdje sam, povremeno u dugim noćima okupana strahom. Postavljam si u tim trenucima pitanje zašto borbe, analize, stresovi, suze, povišeni tonovi, boli - sve mi se čini besmisleno i nepotrebno, pa ipak - samo se jednom živi. Da li? Kamo ću u nestajanju? Da li ću pronaći luč?
Post je objavljen 13.01.2006. u 12:10 sati.