Neka te prate i vode mir i dobro, poštovani čitatelju.
Pitanje koje u Evanđelju druge nedjelje kroz crkvenu godinu, upućuju Ivanovi učenici Isusu glasi: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Njegov je pak odgovor zagonetno privlačan:»Dođite i vidite! Dođi i vidi! Iskusi! Ne želim ti teoretizirati, želim te pozvati na put, hod.»
I najdulji put započinje prvim korakom. Zahvaljujući dobroj pripremi Ivana Krstitelja, učenici su spremni dobiti novog učitelja, jedinog učitelja. Ivan je bio priprava a Isus ostvarenje. Znao je da je posrednik i nije htio biti ni više ni manje od toga. Bio je svjedok, a svjedok svjedoči za onoga koji je nama došao posvjedočiti da je Bog istinit, da je pravedan, da je milosrdan, da je jedini Spasitelj. I to nije Njegovo umišljanje, to je realnost. Ta se realnost očituje postupno, i zato govorimo o postupnosti Božje objave.
Kršćanstvo je prije svega susret s osobom Isusa iz Nazareta. Na Božić se nije rodila ideja, nego Bogočovjek, koji donosi i ideje ali ih i oživotvoruje. Stoga Isus nije ideolog niti je kršćanstvo ideologija. Pa zato Njegov poziv jest poziv za život. Njegov poziv jest da bira ljude koji će se posvetiti naviještanju Radosne vijesti. Danas su to i vjernici laici.
A nisu to prestali biti ni vjernici đakoni, ni vjernici svećenici, ni vjernici biskupi. Dakako to smo svi, ali svatko na svoj način. U okvirima vlastitog poziva i službe ostvarujmo Isusovu temeljnu nakanu, naviještanja Radosne vijesti. Zato Isus želi nas osobno, totalno evangelizirati, do kraja prožeti Radosnom viješću, koja će sve druge vijesti relativizirati i smjestiti ih u pravi okvir, na pravo mjesto. Na taj će način moći pobjeđivati i diktaturu relativizma koja prijeti da sve relativizira pa čak i ono apsolutno. Apsolutnog, a to je Bog, treba apsolutizirati. A ono što je relativno relativizirati.
Znati da stvorenje ne može postati stvoritelj, ali da može biti u povezanosti sa stvoriteljem. Znati da stvoritelj nije netko tko se odjeljuje od stvorenja, nego itekako povezuje.I u tome je naša moć razvijanja dara Djeteta Božjega, koje zna da u potpunosti na zdrav način ovisi o svome Stvoritelju, svome Spasitelju i svome Posvetitelju.
Potrebno nam je poput Samuela iz starog zavjeta učiti, slušati, čuti i poslušati Božju Riječ. Razlikovati Božju Riječ od ljudske, što Samuelu u prvi mah nije bilo moguće. Kad je triput uzastopce u noći čuo da ga netko zove, mislio je da se radi o Eliju. Ali nakon trećeg puta i sam duhovnik Eli uočava da je Bog bio onaj koji je zvao Samuela.
I duhovni učitelji trebaju Učitelja nad učiteljima, trebaju biti Isusovi učenici. Tada postaju pravi pedagozi vjere onima koji su im povjereni. Tada ne umišljaju da su prvi i zadnji čimbenici u životu odgajanika, nego znaju da u onoj mjeri u kojoj se sami otvaraju Bogu, u toj mjeri mogu prenositi autentično i vjerno Njegovu Riječ svojim učenicima. U onoj mjeri u kojoj trebamo Boga i ljudi će trebati nas; ni više ni manje.
Neka nam Majka utjelovljene Riječi pomogne, da se otvorimo Isusu, Njegovoj milosti. Da ga pitamo:»Gdje stanuješ?», a onda da na vlastito iznenađenje ustanovimo, „nema gdje ga nema“! Znajmo zajedno sa sv. Pavlom iskustveno reći: «Znam s Bogom i u Bogu oskudijevati i obilovati», a da nisam ovisan ni o jednom ni o drugom.
Neka te duhovni poziv, prepoznavanja Boga kao najveće vrjednote-osobe, usmjeri da svoj život vežeš uz Njega, a da istovremeno možeš također povezivati živote drugih s Njime, jedinim Spasiteljem čovjeka, i to na svim razinama čovječanstva u cjelini, poštovani čitatelju.
fra Miroslav Bustruc - "www.katolici.org"
Post je objavljen 15.01.2006. u 00:01 sati.