Pregled posta

Putopis: MUJO KUJE KONJA NA MJESEČINI

Došla sam u Sarajevo i osjećala sam se kao kod kuće!
Gotovo da je i ta rečenica dovoljno snažna kad je napiše izvorna kajkavka, Zagrepčanka, zar ne? No, šteta bi bila da ostane na tome, jer u nekoliko dana osim domaćinske ljubaznosti može se vidjeti i iskusiti tako puno stvari koje ne poznajemo, ili smo ih spletom sociopolitičkih okolnosti zaboravili.
Do Sarajeva se može raznim prijevoznim sredstvima, ja sam u odlasku odabrala bus kojim je upravljao Hasid, koji nije znao vrijeme dolaska jer „snijeg je sinoć zaroljo pa ne znam ka' ćemo doć'“, a odmah po prelasku granice navukao je radničke žute rukavice i popravljao prepun bus, a u odlasku vlak kojim putovanje, čini se, nema kraja.
Po dolasku u Sarajevo ne vrijedi časiti časka jer ima previše stvari u kojima treba uživati, ali ne onako zapadnjački, na brzinu, već polako, bosanski.
Prva večera je pala u mehani „Pod lipom“ gdje je Fata prvi puta probala šarenu dolmu, što sam slijedećih dana i ponovila samo pod drugim krovom. Kad smo već kod restorana, nešto najljepše što sam vidjela je „Inat kuća“ s druge strane Miljacke, a na njenom ulazu stoji napisano „Bila sam na onoj strani, ali pređoh vamo iz inata“. Kuća na dva kata, drveni podovi i basamaci, sve puno ibrika, đuguma, džezvi i ostalih nacionalnih proizvoda kao ukrasa. Zanimljivost je da konobar donosi račun za kompletnu večeru već pri donošenju pića. Odmah mi je palo na pamet da možda ne bi bilo dobro da se predomislim po pitanju odabira, ili da dodam još nešto, koliko bi taj morao hodati! Ovog puta pojela sam begovu čorbu i bosanski sahan. Za preporučiti je još i restoran „Brajlović“ na Ilidži koja je u katastrofalnom stanju, tamo svakako treba probati domaću rakiju od kruške, meka, pitka, otvara apetit. Miješano meso među kojim mi se najviše dopala „sudžukica“ kao nešto što do tad nisam jela, je izvrsno, konobari druželjubivi. Gdje ćeš to naći u bijelom Zagreb gradu? Doživljaj ne bi bio potpun da sam u svom obilasku propustila kultnog „Želju“ i ćevape, pojela sam peticu s kajmakom i poslije toga sam se jedino mogla stropoštati Muji u zagrljaj. Isprobala sam i buregdžinice i aščinice, sve su hladne, ali ljudska toplina ih na poseban način grije i daje im posebnu čar. Na stolu po zapadnjačkom utjecaju stoje salvete, ali na zidu ipak postoji umivaonik kako bismo mogli oprati naše masne prste jer noževe nitko ne servira niti uz pitu niti uz ćevape.
Slastice su nešto posebno, toliko slatko da moraš popiti vode ili jaku tursku kavu. Tufahije, hurmašice, baklave, ružice, kadaif ili torte od oraha koje su se za Bajram kupovale na veliko.
Temperature su bile niske, hladno je bilo šetat Čaršijom, ali isplatilo se. Vjerovali ili ne, ulazeći u male dućanćiće tako sam se lijepo i spontano družila s ljudima kao da ih poznam od prije. Naravno da nikoga nisam poznavala od prije, ali s petoricom sam popila kahvu, sjela i pričala kao da smo prijatlji iz djetinjstva. Najviše mi se obradovao Mohammed iz Irana koji je u Sarajevu hatora radi već godinama i dok njegova hanuma slika on izrađuje džezve. Uputio me u minimalne tajne svog zanata, kako se „kalajiše“ bakar, kako se dlijetom savatli, kako onaj bakar koji je samo patiniran kiselinom nije za uporabu već za držati u vitrini, a probala sam i sama savatliti…..uz njegov smijeh da ću mu preotet zanat. Budući da sam nepušač, moram priznati da uz kahvu i rahatlokum nisam ni jednu zapalila, ali to će mi Bosanci valjda halalit. Nekoliko dućanćica dalje obnovila sam opremu za trbušni ples, popila još jednu kahvu s ljubaznom vlasnicom, a neke sam cijene zatefterila plajvazom u moj tefterić pa vam tako mogu reći da baklava kao i ostale stastice košta 1 KM, turska kahva isto toliko, sahan u Inat kući 12 KM, begova čorba 4 KM, a hljeb ćete jako teško kupiti pola ili četvrt, samo ako prodavač zaključi da bi i on mogao u toku radnog vremena biti gladan pa da podijelimo, kao što se meni desilo. Jedan smo dan moj Mujo i ja Fata njegova otišli na teferič na Jahorinu. Baš se potrefio pravoslavni Božić pa unatoč radnom vremenu od 9 sahata oni otvaraju haznu u 10 pa kako piše radi se do 16, ali već u 15:30 polako tjeraju raju sa ski staza i zatvaraju žičaru. Samo da napomenem, cijena je ista bez obzira na blagdansko skraćivanje radnog vremena. U Rajskim vratima, mehani pored ski staze malo smo mezetili, a ono što me fasciniralo je pravi pravcati ćilim po kojem hodaju skijaši u svojim pancericama. Poslije cjelodnevnog skijanja ćeifnulo mi se šećerlema pa odosmo na Ferhadiju po malo halve. Bilah!, nakon skijanja i hrane dobro bi došao i hamam, a kako ga ne bijaše dobro je došla i obična kada puna tople vode, a potom akšamluk s jaranima u mehani „ Ceker“ u Mula Mustafe Bešeskije 7, koju bih preporučila svakom putniku namjerniku. Postoji i nekoliko zanimljivih predrasuda o kojima sam slušala, kao uostalom svuda u svijetu, no ove su mi nekako simpatične, pa tako Bosanci misle da se čak ni ljeti po najvećoj vrućine ne smije izaći na ulicu mokre kose jer je upala pluća neminovna, ako se razbije čaša ili bar nešto iz nje prolije znači da je istina ono što se u tom trenutku govorilo, ako razlijete kavu ne marite jer to donosi materijalnu dobit, baš kao i ako vas zasvrbi desni dlan, dok je slučaj s lijevim potpuno drugačiji, gdje god da ulažiš prvo kroči desnom nogom, a nokte režite samo danju ako ne želite na sebe navući neki urok, nikad ne stojite ispod dovratka, nitko ne zna zašto, ali to jednostavno, kažu, nije dobro! Pa ga sad ti znaj, sunce mu kalajisano!


Post je objavljen 12.01.2006. u 23:17 sati.