Marketing
Mazarije jednog hohštaplera
Crtanje "kamenih svatova" u odjeći "a la turca" predstavlja drskost ravnu onoj koja bi se dogodila kada bi netko recimo u stripu o Ajvaz Dedi u rukama ovog u islamu svetog čovjeka nacrtao križ kojim raspolavlja stijenu na Ajvatovici. Dakako, nikome pametnom takvo što ne bi smjelo pasti na pamet...
Krajem sada već pretprošlog, 19. stoljeća, u jednom tadašnjem (veliko)srpskom časopisu pojavila se "prava naučna" rasprava o Augustu Šenoi kao srpskom piscu. Nebuloze izrečene u tom članku bile su potkrijepljene i tobožnjim Šenoinim potpisom na - ćirilici! Taj potpis vjerno je imitirao onaj pravi Šenoin potpis koji je bio ispisan, za naše današnje pojmove, krasopisom i, dakako, latinicom.
Ovo krivotvorenje potpisa poznatog književnika bio je tek jedan od mitova stvaranih od Garašanina sve do naših dana, od kojih su mnogi, na žalost, i dalje ostali živi, te, kao i svaka laž koja se uporno ponavlja, postali prihvaćeni čak i među onima protiv kojih su usmjereni.
Neuspješni pokušaj "posrbljavanja" Augusta Šenoe samo je uvjetno neuspješan, budući da je on svojom apsurdnošću otvorio prostor i učinio prihvatljivim neke druge mitove iz istoga velikog arsenala, a tako se događa i sa svim drugim, tek naizgled glupim i apsurdnim pokušajima krivotvorenja, retuširanja i lažiranja povijesnih događaja i osoba. Kažem, događa, jer proizvodnja mitova intenzivna je i danas; ona, zapravo, na našem području nikada nije ni prestala.
Jedan naizgled bezazlen primjer krivotvorenja (tobože iz neznanja ili zbog minornosti rubrike u kojoj je objavljena) upao mi je prije otprilike mjesec dana u oči u dnevnom listu Avaz. Ovaj, naime, dnevni list u rubrici Znamenja Bosne i Hercegovine 8. prosinca prošle godine objavio u obliku stripa i predaju o kamenim svatovima kod Susida iz pera stanovitog A. Muminovića. Da ne bi bilo zabune, strip i posebno tekst, prenosim u cijelosti (s www.mojebugojno.ba):
Kameni Svatovi
U Gracanici, kod Bugojna, na jednoj sumovitoj padini stijene neobicnih oblika mjestani su nazvali kameni svatovi.
Prica se da su tu nekada davno, objesno svatovi jasuci preko gracanicke rijeke pregazili staricu koja je prala rublje.
Povrijedjena starica ih je PROKLELA i oni su se skamenili i pretvorili u stijene.
Autor: A.Muminovic.
Avaz - 08/12/2005
Predaja o kamenim svatovima, kao uostalom i druge predaje (o Marti i Margariti, kraljici i volujskim kožama i dr.) usko je vezana za Susid, utvrdu iz predosmanskog doba, iz doba, dakle u kojemu u Uskoplju svatovi nisu mogli biti obučeni u fesove i ostalu odjeću "a la turca", niti "starica" lice skrivati u široki rubac, a tijelo u dimije, a upravo tako, kako se vidi, Muminović je "obukao" svatove koji gaze ne Gračaničku rijeku, nego riječicu Buntu. Ovakav Muminovićev postupak nekome se može učiniti minornim i beznačajnim, no, on u biti predstavlja drskost ravnu onoj koja bi se dogodila kada bi netko recimo u stripu o Ajvaz Dedi u rukama ovog u islamu svetog čovjeka nacrtao križ kojim raspolavlja stijenu na Ajvatovici. Dakako, nikome pametnom takvo što ne bi smjelo pasti na pamet, budući da je i Ajvaz Dedo, baš kao i Kameni svatovi o kojima je ovdje riječ, "znamenje BiH". Znamenje one BiH u kojoj ima i mora imati mjesta za sve naše različitosti, znamenje one BiH koja ovakve pojave poput Muminovićeva stripa mora tretirati kao krastavu izraslinu na svome tijelu, pa je, kao takvu, u korijenu izrezati i odstraniti.
Predaja o kamenim svatovima kod Susida prenosi se u Uskoplju s koljena na koljeno, među brojnim inačicama postoje tek male, rekli bismo, zanemarive razlike, a za naše potrebe, ovdje prenosim ovu predaju onako kako ju je studentici Bjondi Visković ispričala Zrinka Gvozden, a uvrštena je u knjigu Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine koju je priredio M. Dragić, objavljenu u nizu Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga Matice hrvatske:
KAMENI SVATOVI
Jednog lijepog jutra listopada tisuću i neke skupiše se svatovi naočitog ženika Ante Bandulavića ispred bijele kule Susida i krenuše po lijepu Janju Grgurevićevu, krasoticu još ljepšeg grada Vesele Straže. Konji bijesni, svati veseli, kod Čoban-kamena pregaziše rijeku Buntu. Mnogi svati Buntu mute, Buntu mute, a nesreću ni ne slute. Na Bunti je rublje prala, cura stara, oholica Mara. Mutnu vodu Mara gleda, a svate klete i proklinje:
Dabogda vam puti bili pusti
pratio vas vrag i mrak gusti
Kud hodili, staze ne vidili
u kamen se ladni pretvorili
Kamenom se okamenili
Tko meni vodu zamuti
prokleti im bili puti
Ljuto kune Mara, cura stara
Žuboreći Bunta odgovara:
Muč, ne kuni Mare oholice
Zar ti, nije, Mare žao dice.
I prošli su svatovi po lijepu Janju ništa ne sluteći. Veselo se svati kući vraćali s krasoticom mladom i stasitim ženikom. Kad su došli na Susid stanu i prvi jahači se spustaše prema Bunti, nebo se zamrači i iznenada zapuha jak sjeverac Kalinjanin. Zavlada tama, a iz tame je samo dopirao otegnut plač i jecaj koji je ledio krv u žilama. Kad se tama razišla, jeziv prizor iskrsnuo je pred očima. Kolona okamenjena, zaustavljeni bijesni konji s tužnim svatovima. U blistavom sjaju popodnevnog sunca treperila je kletva stare cure, au blistavo plavo nebo dizao se plač, očaj koji je stezao srca okupljenih stanovnika Susida koji su čekali svatove. Od njihovih suza Bunta je nabujala, a stara cura Mara, kada je uvidjela koliko je zla učinila svojom kletvom, bacila se u mutnu Buntu i nestala u njoj. Njezino tijelo nikada nije pronađeno.
Jednog lijepog jutra listopada tisuću i neke skupiše se svatovi naočitog ženika Ante Bandulavića ispred bijele kule Susida i krenuše po lijepu Janju Grgurevićevu, krasoticu još ljepšeg grada Vesele Straže. Konji bijesni, svati veseli, kod Čoban-kamena pregaziše rijeku Buntu. Mnogi svati Buntu mute, Buntu mute, a nesreću ni ne slute. Na Bunti je rublje prala, cura stara, oholica Mara. Mutnu vodu Mara gleda, a svate klete i proklinje:
Dabogda vam puti bili pusti
pratio vas vrag i mrak gusti
Kud hodili, staze ne vidili
u kamen se ladni pretvorili
Kamenom se okamenili
Tko meni vodu zamuti
prokleti im bili puti
Ljuto kune Mara, cura stara
Žuboreći Bunta odgovara:
Muč, ne kuni Mare oholice
Zar ti, nije, Mare žao dice.
I prošli su svatovi po lijepu Janju ništa ne sluteći. Veselo se svati kući vraćali s krasoticom mladom i stasitim ženikom. Kad su došli na Susid stanu i prvi jahači se spustaše prema Bunti, nebo se zamrači i iznenada zapuha jak sjeverac Kalinjanin. Zavlada tama, a iz tame je samo dopirao otegnut plač i jecaj koji je ledio krv u žilama. Kad se tama razišla, jeziv prizor iskrsnuo je pred očima. Kolona okamenjena, zaustavljeni bijesni konji s tužnim svatovima. U blistavom sjaju popodnevnog sunca treperila je kletva stare cure, au blistavo plavo nebo dizao se plač, očaj koji je stezao srca okupljenih stanovnika Susida koji su čekali svatove. Od njihovih suza Bunta je nabujala, a stara cura Mara, kada je uvidjela koliko je zla učinila svojom kletvom, bacila se u mutnu Buntu i nestala u njoj. Njezino tijelo nikada nije pronađeno.
Predaja kaže da se nakon događaja s kamenim svatovima, te sa sve češćim turskim upadima, počeo raspadati i grad Susid. Stanovnici su bježali iz grada i raseljavali se ("na sjever!") prepričavajući priču o nesreći. Postoje čak i mišljenja da su nekadašnji Susidgrađani stigli pod obronke Medvednice gdje su napravili svoj novi Susedgrad. A možda je onda i predaju o kamenim svatovima iz usta njihovih potomaka čuo i August Šenoa, onaj književnik s početka naše priče, pa ju zapisao u svojim knjigama.
Uostalom, nisu li i njegov život pokušali krivotvoriti?
Post je objavljen 13.01.2006. u 09:10 sati.