Ide noc kratkim dodirom po mojim blijedim prstima dok ju pokusavam,izgubljen i
pokoran uhvatit u prah srece njene roze haljine.
Kaput na srcu skriva bol nanesenu cudnim oblakom lazi i nesigurnosti koji me pokrivao dok sam neku drugu voljet pokusavao.Ulica je sada ista,tek zrak nesto topliji onakav kakav bi vjerojatno trebao biti u nekoj ranoproljetnoj zvijezdanoj veceri kada ti je pod ramenima miris ljubavi,a na usnama plov beskrajni.
Al ovdje gdje mi snovi postaju moji,gdje velike kuce i jos vece livade nisu odraz mojeg brzog odgovaranja na smisao te moje sive ulice,ovdje lebdi kisa topline i pijane zelje za zvijezdama.Zgrada je povisa u mjestu najdrazem,sa bijelom bojom
i prozorima koji zovu i ispunjuju samocu,moju suputnicu.
Visoko je ta svjetlost,drugima obicna tek puka zarulja obasuta zavjesama koje ju nepomicno zagusuju,ali u meni uvijek dozove onaj smijesak iskren,koj nitko
nemoze uhvatiti niti nadvisiti.
Stabla ladonje mekog mirisa razbacaju lisce koje se igra pod nogama,nekako
posve zasebno.I sve se cini poput Bozicnog snijega,poput vilinjeg osmijeha na kojem tisina nije strah,a tuga ne blijedi pogled.
Sad tu na putu prema starome dvoristu vjetar opet ledi i nosi prah u oci spustajuci pogled prema dnu.
Koraci su moji teski,sat na ruci vrata zatvara,pa ja i kaput na srcu navlacimo zavjese i s dahom njene srece plovimo kroz godine.
Post je objavljen 12.01.2006. u 12:22 sati.