Jesam li zaista? Da, čini se da jesam. Ili jesam svakako više nego što bih htjela biti. Zapravo – nisam, zapravo. Znam da nisam zapravo, znam što volim i koliko to volim i što mi znači (ti si znao šta mi znači) i što želim i gdje želim biti i otići i što želim vidjeti i sve to.
Samo problem je u tome da sam jako inertna i da mi treba dovoljno jak impuls da me pokrene. Neka jako prekrasna i nestvarno daleka osoba, nešto zaista jako lijepo napisano, osjećaj dovoljno moća da trpim fizičke posljedice..A to je ipak rijetko. Naravno, mogu me osvojiti i zalazak sunca i neka rečenica i neka kava, to se sve već događalo ali onda u najboljem slučaju pomislim »kako je to prekrasno i tužno« ili napišem pjesmu koja je više ili manje dobra. I onda se emotivno iscrpim i stanem. I prestanem. Kao da me nema. I onda prolazim dalje kroz svoj život, koji je zapravo sjajan, družim se s ljudima koje neizmjerno volim, radim ili bih mogla raditi stvari koje volim a sva takva daleka.
I zato možda moj prijezir prema mlađima, zato svi ti stariji jer mi treba netko tko je jači od mene, tko me može slomiti. Prijatelji su drugo, oni me polako otapaju ali govoreći o nekoj imaginarnoj, hipotetskoj »vezi« ili odnosu s nekim koga recimo ne znam bi to trebalo biti tako. Zato možda Goran, kojeg ponekad neizmjerno volim i koji mi obično da nekakav posebni impuls koji ja onda iskoristim ili ne iskoristim. Jer iako se tu i tamo pojavi neko mišljenje i neka ideja o mojoj jakosti, neovisnosti, hrabrosti itd ponekad se čini smiješno. Ponekad se meni čini smiješn. Hrabrost je uhvatiti se ukoštac s nečim, prvenstveno sa sobom a meni to tako rijetko uspijeva u stvarnom životu. Lako je ovako na papiru. Na papiru sam obično divno sabrana ili taman toliko rastresena koliko je potrebno, kao Virginia Woolf koja je u 3/4 svog mozga bila prokleto razumna čak i kad je bila najluđa – kako je rekao njen gospodin muž.
Na papiru se loviti i uloviti – može ispasti divno za književnost ili barem za prijatelje koji te čitaju ali uloviti se u realnosti, opaliti si šamarčinu i poslati se negdje, da nešto popraviš ili kažeš ili nekoga zagrliš – to je ono što je u konačnici jedino pravo.
Iako se popravljam u zadnje vrijeme, vidim da se popravljam, pratim se iz dana u dan. I upravo onda otkrivam neke velike nepravde, koje možda i nisu realno tako velike nepravde, mislim, možda njima nisu, možda ni ne znaju za njih oni koje volim ali mene znaju iznenaditi i zaboljeti i mislim »pa gdje si pobogu bila«. Pa na papiru odlučim sve to lijepo napisati i izreći ispriku i ponuditi se za budućnost i pokušati popraviti što je prošlo ali u stvarnom životu… ne znam hoću li moći.
Jer na kraju jedino što je važno jest da smo fer prema sebi i prema drugima. Želim takva biti, želim biti dobra – teoretski i praktično. Moram naučiti pustiti se, naučiti pustiti se i naučiti vjerovati jer kao u onoj igri – obično je netko tu da te uhvati. A ako nije? Ako nije onda sve baš postaje nevažno.
Post je objavljen 12.01.2006. u 10:38 sati.