Ma ljudi moji, smijem se ja,
Samo pokadkad iskra tišine zatitra na rubu usana.
Oči mi sjaje, samo negdje u dubini suze bitku vode.
Srce je smjernica ka propasti, mnogi tvrde,
Priče za ljude što ne žele znati puta dalje,
a i to je opet stvar vlastite volje.
Onaj ko sam ruku diže na sebe, nek ne okrivljava ljude druge,
njegova je ruka, sve ostalo su utvare, opet, misli njegovih.
Možda nekom ne svidje se ovaj napad na vlastitu osobnost,
žao mi je, jer taj nije svjestan svoje postojanosti.
Trenutno mi je fizički teško disati
I to je sputavanje moje živosti, ali proći će.
Malo ću promislit i zaklopit oći, odmoriti.
Malo ću se sjetiti prijatelja....
Ljubavi svoje, pročitat ću pismo..
...i proći će
Post je objavljen 11.01.2006. u 18:59 sati.