...misliti na sve. I na sebe, i na druge. I dovesti u balans sve te misli, sve te ljude, a ne zaboraviti pri tom na sebe...
Imam 25 godina, skoro 26, i još uvijek su mi svi drugi važniji od mene. Barem sam tako mislila do sada. Nakon današnjeg razgovora sa sestrom ispada da sam u trenutnoj situaciji mislila samo na sebe i da nisam vidila i ne vidim dalje od svog nosa...
Dakle. S dečkom sam 2-3 mjeseca. Prva malo ozbiljnija veza nakon 2 godine lizanja rana i skupljanja sitnih komadića sebe. I nije mi loše s njim, dapače jaako mi je dobro.
Ali (kao i kod svakog "ali", ni ovaj nije dobar), postoje dva problema.
Prvi. Dečko mi je krive nacionalnosti. Vrlo nepoželjne danas u Hrvatskoj. I uz to pripadajuće vjere, naravno. Moji, ne prihvaćaju to iz puuuno razloga.
Drugi. moj dečko je imao tu nesreću da se nije rodio uz vatromet i oduševljena lica roditelja i osoblja koje ga je porađalo. Njihova su lica bila sve samo ne vesela. Rođen je uz razne komplikacije zbog komplikacija u trudnoći. Iz toga proizašlo more problema. I s tim mora živjeti cijeli život.
Kad smo se nas dvoje počeli viđati, saznavala sam sve te informacije jednu po jednu. Imala sam mogućnost izbora. Izvagala sam svaku informaciju za sebe, potom sve to skupa, postavila se u milijun mogućih situacija... i odlučila. Pokušat ćemo. Zato što mi se svidio ko osoba. I poštovao me.
Međutim, starcima nisam htjela ništa govoriti još neko vrijeme dok ne vidim da li to vodi ičemu. Ali žensko ko žensko, s materom uvik priča :-)
Nije dobro prihvatila te činjenice. Meni kao svom djetetu želi sve najbolje. U ovom slučaju tu za mene nije vidila ništa dobroga. I šutila je. Koliko je mogla.
Nije mogla tako vječno. Pa je rekla tati. I onda je nastao lom.
Sve se to dešavalo prije tjedan dana. Dio toga opisan je u postu ispod. Previše bolno mi je sve da bih mogla išta smislenije napisati.
Danas se javim kući, da vidim kakvo je stanje. Da pokušam procijeniti da li je mirnije, ili će biti još gore kad dodjem.
Javila mi se sister. 6 god. mlađa od mene. Očitala mi bukvicu. Iznenadila me ozbiljnim razmišljanjem. I još nekim stvarima.
Mama plače svaki dan i noć već mjesec dana. Plakala je i kad sam ja bila, ali ja to nisam vidjela. Sestre, jedna i druga, pod šokom. Zbog takve mame i zbog cile situacije.
Tata? Njemu se sve skupilo. Ja sam bila kap koja je prelila čašu gorčine i razočaranja. U svojim 50-im godinama, bez posla, bez novca, ne može nam pružiti ništa. Nas dvije studiramo, ja nikako privesti to kraju, sestra nikako doći bliže kraju... Obje radimo, i umjesto da pomognemo njima financijski, mi se još uvijek oslanjamo na njihovu lovu...
I onda mu najstarija kćer poruši sve. Prvo, po njegovom, prkoseći svemu što ju je učio. I onda pun boli jer se vežem za nekoga koji me po njemu ne može usrećiti...
Rekla mi je sister: "Možda je njihovo razmišljanje i uvjerenje krivo, ali dužni smo im bar taj minimum poštovanja pa da im to ne rušimo..."
Ne znam što da napravim. Jasno mi je dano do znanja da sam unijela razdor u obitelj. I da je to moguće popraviti samo jednim potezom....
Dragi, ako pročitaš, oprosti. Lakše mi ovako sagraditi kostur pa ga izgovorenim riječima dopuniti...
P.S. molim sve one koji se namjeravaju oglasiti nekim zlobnim komentarom da svoju glupost hrane negdje drugdje. ovdje nisu i neće biti dobrodošli.
Post je objavljen 11.01.2006. u 14:12 sati.