Neka žena ležala je u nesvjestici. Odjednom joj se učini kao da je došla u nebo i stala pred Vječnog suca.
«Tko si ti?», upita glas.
«Ja sam žena gradonačelnika», odgovori ona.
«Ja nisam pitao čija si žena, nego tko si ti?»
«Ja sam majka četvero djece.»
«Ja nisam pitao čija si majka, nego tko si ti?»
«Ja sam učiteljica».
«Ja nisam pitao što si po svome zvanju, nego tko si ti?»
I tako se to nastavilo. Sve što je govorila nisu bili zadovoljavajući odgovori na postavljeno pitanje: «Tko si ti?»
«Ja sam kršćanka.»
«Nisam pitao kojoj vjeri pripadaš, nego tko si ti.»
«Ja sam ta koja je svakog dana odlazila u crkvu i redovno sam pomagala bolesnima i svima kojima je pomoć potrebna.»
«Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.»
Vjerojatno nije položila ispit, budući da je bila vraćena na zemlju. Kad je ponovno došla k svijesti, odluči sama preispitati sebe, tko je zapravo ona. U tome je zapravo bit problema.
Tvoja je dužnost jednostavno biti, živjeti. Ne biti bilo tko, ne biti nitko – jer se u tome krije sebičnost i častoljublje – ne biti ovaj ili onaj i na taj način postati ovisan, nego jednostavno biti.
Post je objavljen 11.01.2006. u 11:05 sati.