Ben je tako divan. Mislim da sam po prvi puta u mom životu zbilja zaljubljena. Neki dan smo se našli kod starog hrasta u dvorištu, pa smo opet pričali… dao mi je za uspomenu svoju djetelinu s četiri lista koju mu je majka poklonila kad je bio mali. Ja ga volim. Kad razgovaram s njime, nije važno gdje se nalazim. Osjećam se tako sigurno, lijepo, dobro. To je razlika između njega i Severusa. S Cmizdrusom, ne znam zašto ga tako uporno zovem, mislim Severusom, uvijek moram paziti da ga ne razljutim jer je uvijek nadrndan, brije na neke svoje tamne depresivne spike.
Vratila sam se u društvenu prostoriju, kad su tamo sjedili Celly i Severus. Kad sam ja samo ušla, on je ustao i otišao. Ne može me ni pogledati. Dobro, nakon svega, valjda sam to i zaslužila. Sjela sam pored Celly koja mi je ispričala:
- Znaš on mene stalno davi, da mu kažem što se s tobom događa! Kao da ste vi neki par ili tako nešto!
Vidiš, nisam spomenula Celly moju malu avanturu sa Severusom, a i ne namjeravam. Nisam luda. Ja joj kažem da nemam pojma što mu je u zadnje vrijeme.
Otišla sam u spavaonicu. Siniša je tako dobar ovih dana. Pojede samo 5 kila čokolade, bombona i kolača na dan, što znači da je upola smanjio unose slakiša. Valjda se i on zabrinuo za svoje zdravlje.
Stigla mi je sova i poruka od profesora Dumbledorea!
Pozvao me u svoj kabinet. Zbilja dugo nisam bila. Opet smo igrali šah, i pričali o Voldemortu. Mrzim tog stvora. On ni nije ljudsko biće. On je čisto oličenje zla. Mislim da bi naš svijet propao da nema profesora. Nitko ne bi preživio. Odjednom upitah:
- Profesore, zašto igrate šah sa mnom? Nemam ništa protiv, ali vi ne igrate šah s drugim učenicima… Pitam se zašto?
- Pa moja draga Sarlene, pitaš se dobru stvar. Svaki profesor ima svoje miljenike. Svatko ima miljenike. I tebi je netko draži, a netko drugi malo manje draži. Vidiš, imam običaj da razgovaram sa omiljenim učenicima. Ti si mi najdraža od svih Slytherina koje sam ikada upoznao. Znam da nisam omiljen među njima. Ali imam dojam da ni ti nisi kao drugi Slytherini.
- Pa tu imate pravo, nisam, za početak, ja sam odana vama, a ne Voldemortu.
- E vidiš, tu sam si zadao zadatak. Vidim da si dobra, ali spavaš u leglu zmija. Srca su ljudska lako povodljiva i lako kvarljiva, Sarlene. Moj je zadatak paziti da ti ne skreneš u te vode. Kao neki.
Ovu zadnju rečenicu rekao je s tako tužnim izrazom lica, da sam se zapitala tko je sve to zalutao.
Oprostila sam se od profesora, i pošla spavati. Spavala sam kao top. Sanjala sam neko ludilo od sna, Peeves i ja smo hodali da učinimo Celly i Severusa ljubomornim, što nam nije uspjelo. Samo smo si nakaćili na vrat manijakalni mačji pijesak mog Siniše. Vidite, Peeves je očito neodoljiv partner, barem u mojim snovima, jer ga tamo mačji pijesci zaljubljeno gledaju, pjevaju mu balade i proganjaju ga po Hogwarstu. A meni je pijesak prijetio da će mi vratiti sve što mu je mačak dao svih ovih godina ukoliko ne ostavim Peevesa na miru. Odjednom se pojavio Ben u mom snu, i borio se s mačjim pijeskom za moju čast. Baš kad je Ben je spremao zadati smrtni udarac mačjem pijesku, kad me neko drmanje probudilo iz sna. Sva mamurna upalim svijeću, pogledam po sobi, a tamo nikog, i Siniša i Celly su spavali. Jedino ako Siniša opet nije ušao u fazu da me probudi u snu, pa se pravi da spava pa da on ne ispadne krivac. Ta me faza tako živcirala…
Pogledam još jednom u Cellynom smjeru, kad dopre šapat s druge strane, netko je nevidljiv stajao pored mog krveta.
- Otkrij svoj identitet! – rekoj šaptom da ne bih slučajno probudila moje cimere.
- Dobro!
Ispod nevidljivog plašta skrivao nepoznati dečko. Smeđa valovita malo duža kosa i bademaste oči. Zacijelo mi se priviđa i sanjam neki drugi san. Što bi dečko radio u mojoj sobi usred noći? Mislim dečko kojeg ne poznam…
- Tko si ti, kažem
- Ja sam Kaspijan Korsakoff. ( Lorde its you…)
- Ali što za ime Božje radiš ovdje i u ovo doba?
- Trebam tvoju pomoć…
- Ne mogu pomoći potpunom strancu…
- Pa reći ću ti sve što te zanima…
- Za početak tko si ti uopće…
- Ja sam Kaspijan. Idem na petu godinu u Ravenclawe. Gledaj, nemam mnogo vremena.
Zatim je iz pelerine izvadio bodež.
- Hej, vrištat ću!
Već sam se popela na krevet i čovjek se nezgodnih stvari sjeti u najnepovoljnijem trenutku. Tu je ispred mene stajao potpuni neznanac, a ja stojim ispred njega obučena u pidžamu na medu Winnija.
- Ne mislim te ubiti, ludo, upozorili su me da si luda! O ovome se radi!
- Kako to misliš?
- Ovaj sam bodež dobio na poklon od djeda kad se vratio iz Albanije s puta. Čini mi se da je uklet.
- Zašto?
- Pa mislim da je to očito jer me slijedio jučer na Preobrazbu.
- Dobro, to zvuči kao da je začaran ili tako nešto, ali ne shvaćam gdje je moja uloga u svemu tome?
- Pa ja sam čuo da ti znaš mnogo o mačevima i bodežima, pa sam mislio da bi mi mogla pomoći…
- Dobro, pa moje znanje nije toliko…
- Hoćeš li mi pomoći? Ti si mi zadnja nada…
- Ajde dobro… daj da ga vidim… Rijedak nož nema šta. Vidiš ove rezbarije, znači da potječe iz petog stoljeća. Kineska dinastija Ming Ling. Vrlo vrijedan predmet.
- Da dobro, ali kako meni to sve može pomoći?
- Mogu ga zadržati da ga proučim, ne možeš mi banuti usred noći i očekivati da ti izrecitiram protukletvu…
- Pa… ja sam mislio…
- Što ti misliš da sam ja automat?
- Pa ne…
- Ajde čovječe, tri su sata u noći, pusti me da spavam…
- Dobro. Vidimo se
- Laku noć.
Lik je napokon otišao, i mogla sam se okrenuti i nastaviti spavati.
Post je objavljen 11.01.2006. u 08:27 sati.