Naravno, cijeli u znaku traženja, kontaktiranja, razgovora, faxiranja, mailanja – sve da organizacija koncerta uspije.
Život donosi čudne obrate.
Još jučer nisam znao odakle bih krenuo, kome još poslao dopis ... danas već ima nagovještaja.
Dva-tri telefonska poziva, laganih 10 minuta razgovora ... i sve ima tendenciju sa drugim, pozitivnim predznakom.
A povod sastanka je bio drugi, sasma slučajno sam ponio skupljene papire za koncert ... ono što sam znao – dopis može biti prekrasan, sa najhumanitarnijim mogućim povodom, no mora doći u prave ruke, moraju ga čitati prave oči.
Današnji kontakti daju veliku nadu da su to te ruke, te oči.
Zahvaljujući jednom momku.
Neka za sad bude anonimus. Dok se ne obistine nade.
Kao što sam jučer pisao, danas sam imao čast upoznati se i sa ljudima iz SMA.T-udruge. Čuo sam malo i povijest same udruge, probleme koji ih snalaze, što su do sada uspjeli.
Ima tu svačega.
Malo je teško pratiti kad se ne živi takav život, kad se ima zdravo dijete, kad ne ovisiš toliko o zajednici. A oni ovise.
To je 15-toro klinaca sa raznim stadijima i fazama bolesti – svatko je priča za sebe. I nisu svi iz Zagreba. Zajedničko im je da ne mogu disati sami.
Sad tek dolazi na red što im sve treba od pomagala.
Dogovor je da ćemo napraviti jedan ... članak o tome. Članak, koji će svatko razumjeti, jer je bilo dosta nerazumijevanja, krivih interpretacija ...
Osim toga, moramo smisliti kako kontrolirati svaku kunu sakupljenu tijekom cijele akcije. Niti jedna ne smije biti izgubljena. Truditi ćemo se.
Ima toga podosta što treba smisliti i organizirati.
Kakve to veze ima sa Caimánima? Zašto sve to radimo? Kakve to ima veze sa salsom? Kakve koristi mi imamo od toga? Koliko ćemo mi zaraditi?
- Caimáni su takvi – jesmo šašasti, pomalo neobuzdani, no volimo djecu. I praviti djecu. I boli nas kad su djeca nemoćna, bolesna. Na svašta smo spremni, no klinci ... su naša slabost.. Zajedno ih imamo 10-tero.
- Zato to i radimo – ako ne možemo potpuno pomoći svoj nesretnoj djeci ... makar dio za makar dio njih. Ako se pomoć sastoji u noćnom radu, savijetima, organizaciji, a pogotovo okupljanju salserosa pod jedan krov, za to večer, za te klince glazbom – mi to možemo i hoćemo ... i radimo. Da bi uspjeli, ovisimo o zajednici, kao i oni, samo mi smo veliki i zdravi, a oni bolesni i mali.
- Salsa je davanje, dijeljenje emocija glazbom i plesom. Ljudi bez emocija ne plešu i ne sviraju salsu – sviraju i plešu sheme. Prazno i hladno. Ako se ima emocija, ovakve sudbine te ne mogu ne dirnuti i potaknuti na pomoć. Mi imamo emocije. Puni smo k'o šipak koštica.
- Imamo koristi – mir u duši da smo nešto pokušali, nešto pomogli i svim srcem to napravili. Koliko je to – vidjet ćemo na kraju. Koliko god bilo, biti će lijepo pogledati se idući dan u ogledalu, ma koliko mamuran, krmeljav i umoran bio. Toliko smo puta lumpali i svašta radili da netko zaradi – neka sada zarade ta djeca.
- Zato ćemo i mi zaraditi puno, postati dio onih koji su to isto uradili iz nekog drugog humanitarnog razloga: Oliver, Gibonni, Valjak, Kazalište, Đole ... su oni kojih sam se, na prvu loptu, sjetio. Ima ih još.
Koliko god da ih ima, biti će nam čast biti sa njima na popisu. Eto zarade. I sami sebi želimo da nam ta i takva zarada bude što veća – znači da možemo.
Za htijenje ne berite brigu.
Uvijek.
Ali pod uvijetom da sve to dođe onima kojima je namijenjeno.
Smišljamo slogan koncerta. I primamo prijedloge. Navalite.
Sorry na podužem postu, no ... Kako sam ono rekao? Šipak koštica?
E to.
Danas se zovem ŠIPAK. :-))
Post je objavljen 11.01.2006. u 00:48 sati.