Opet sam nešto bolesna, valjda sam se zato toliko i raspisala. A vrlo vjerojatno iz tog istog razloga sve proživljavam pojačano. Drži me temperaturica koja ne prelazi 37.4, tek toliko da se osjećam kao da me tramvaj pregazio, a o hriptanju da i ne govorim. Nisu ni kolege sa kojima sam bila na Sljemenu bitno bolje prošli iako mislim da je crvenilo mojih očiju i nosa najintenzivnije... Morat ću kupiti vitamine.
Imam potrebu pisati puno i pratiti tok misli, kao i prošli puta - bez reda, svrhe i cilja, bez uvoda i zaključka. Unaprijed vas molim da ne čitate, osim ako baš nemate ništa pametnije za raditi. Za one koji imaju potrebu stalno tiješiti druge, mala napomena: nisam žalosna niti očajna, samo sam bolesna. :))) (čitajući ponovno sve što sam ovdje natrkeljala, shvatila sam da bi netko mogao pomisliti da sam na rubu samoubojstva ili - u najmanju ruku - živčanog sloma :)))
Nezadovoljstvo
Pomalo me primilo opće nezadovoljstvo... Eto moje naravi - nikako da budem barem malo duži period zadovoljna ili nezadovoljna, ukratko - stabilna. No, činjenica je i da mi se još nikada nije dogodilo da nisam u stanju planirati barem šest mjeseci unaprijed. Ne zato što ne bih htjela već naprosto zato jer nemam pojima što bi me ove godine moglo očekivati, a to baš i nije dobar osjećaj... Da se ne shvati pogrešno - ne može se reći da sam netko tko živi prema planovima i jako pati ako se ne ostvare, no nisam niti netko tko živi iz dana u dan. Obično otprilike znam što hoću ili barem što bih htjela, što bi realno moglo biti, što bih voljela da bude... Primjerice, svojevremeno sam znala da radim u marketinškoj agenciji, da ću tamo biti još neko vrijeme, ali da me to ne zadovoljava te da ću tražiti druge putove i slično. Drugim riječima, znala sam gdje sam i gdje bih željela biti, mogla sam se nekako odrediti... Sada? Nemam blage veze!
Ulazeći u četvrto desetljeće života nalazim se po prvi puta u situaciji da ni približno ne mogu sebe negdje doživjeti. Kao da sam u ponovljenom pubertetu - otkrivam svoje pravo "ja"... Znam da sam u struci u kojoj želim biti, koju volim neopisivo, no istovremeno brzinom svjetlosti rušim sve ideale i iluzije koje sam prema njoj gajila. To je neophodno ako želim da novinarstvo ostane moja profesija, a ne da se svede na razinu hobija. Posljedični pad razine entuzijazma prati svijest o tome da novine u kojima trenutno radim vrlo vjerojatno neće biti moj posljednji medij (prije su, u mojim očima, bile pojam novinarstva i jedino mjesto na kojem sam htjela raditi... No, kao što rekoh, iluzije nestaju, pa tako i one o profesionalnom novinarstvu, a o politici kuće da i ne govorim...).
Ipak, svijest o tome da sam definitivno u željenoj struci nije dovoljna za mir. Kao da stojim pred gooooooleeeemim raskršćem kojeg čini cijeli splet raznih prometnica i puteljaka... Znam da me gotovo ništa ne može zaustaviti u odabiru bilo kojeg pravca i znam da čovijek doista može ostvariti gotovo sve što poželi... Ali, što ja točno želim? Gdje i što želim biti? Privatnik na svom projektu? Desna ruka potencijalnoj novoj šefici? Želim li ponovno pisati ili me uređivanje zadovoljava? Kakav je moj odnos prema trenutačnom poslu i mislim li da doista mogu izdržati promijene koje bi trebale nastupiti u veljači? Hoću li se prilagoditi odlasku kolege koji me je postavio na noge?...
Uza sve to, tu je sve intenzivnije prisutna želja za razmnožavanjem... Da, upotrijebit ću izraz iz biologije (ma kako grozno zvučalo) jer je potreba iskonska, osjećam je u srži - želja da nastavim naše gene, da nekome ostavim sve ovo što radim... Stalno mi se vraća izjava jednog dragog prijatelja: "Vidjet ćeš, na kraju se sve svodi na djecu". Naravno da ne kanim izgubiti svoj identitet niti omalovažiti osobnu vrijednost. Ali kao da bez tog kamenčića nisam potpuna... Niz pokušaja i promašaja umara iako ne gubimo nadu (nema medicinske osnove za pesimizam, naprotiv). No, rado bih barem jedan mjesec ne mislila i o tome, tek toliko da se malo opustim...
Spušta se prag tolerancije
(Osvrt na zlobne jezike)
Ne znam točno kada i kako se to počelo događati. U velikoj sam mjeri sklona vjerovati da je upravo gore objašnjena nesigurnost dovela do gubitka strpljenja, zgražanja nad okolinom (primjer je u prošlom zapisu)... Ipak je poznato da je one koji su sigurni u sebe teško poljuljati. A ja to više nisam.
U našoj "dragoj kućici" (naravno, govorim o firmi) hodnici, pušione i kafići su najvažnije mjesto prikupljanja i širenja informacija. Znam da je tako u svim firmama, ali pokušajte zamisliti kako je to među novinarima koji su po naravi (iznimaka gotovo i nema) bolesno znatiželjni, bujne mašte i brbljivi. A mašta može svašta, osobito poluinformacije... Od prvog dana sam shvatila da će to biti dio moje svakodnevice i da nema načina kako se obraniti od ogovaranja. Na određeni me je način to i zabavljalo jer "šaputanja" mogu puno toga o nekome reći, slično kao i u onome: "Ispričaj mi svoj najdraži vic, pa ću ti reći kakav si". Izbor teme, objekta i načina ogovaranja puno govori o nečijoj naravi i namjerama... Osim zlih priča, ima naime i onih dobrih, pa makar i nisu uvijek istinite... Ukratko, ponekad zabavlja popravljati "pokvareni telefon". :)
Ali (obožavam "ali")... Dobronamjernih priča u nas je malo. Loše se "vijesti" šire brzo, žestoke su i duže ostaju u sjećanju. Zbog već spomenute činjenice da me ogovaranja zapravo zabavljaju, nikada se nisam opterećivala time što se o meni govori. Uostalom, držala sam se pravila da je kategorija subjektivnih dojmova poput "sviđa mi se" ili "ne sviđa mi se" nevažna u obavljanju posla - ako netko postiže pozitivne rezultate, sasvim je svejedno kakav je i što radi u slobodno vrijeme... Zaista sam dugo bila naivna, zar ne? Zapravo je činjenica da sa sve više pozitivnih rezultata stiže i sve više prašine, kao za konjem koji dobro trči... Upravo je nevjerojatno (barem je meni bilo) što su sve ljudi u stanju izmisliti i ispričati samo da te diskreditiraju. A stvari se odvijaju prema pravilu: "dokaži da osoba generalno ne valja, da je zla" - alfa i omega kavanske gerile...
Što se meni osobno dogodilo? Na hodniku sam saznala da nema s kim se nisam poševila radi poslovnih interesa. Za dva muškarca sam odmah znala da će mi ih nakačiti, ali treći me potpuno iznenadio. Doduše, kad sam saznala koji je bio povod da mi ga pripišu na listu ljubavnika, više mi nije bilo čudno - otplesala sam sa njime sentiš na božićnom partiju u Saloonu... Znam da sam blesava, da sam to trebala očekivati, ne morate mi to govoriti... I dok sam se čak i sa mužem zezala na taj račun ne trudeći se čak ni sakriti o kome je bila riječ jer je moj muž normalna i zdrava osoba, na hodniku je to odavno prestala biti zezancija. Naravno, nitko ne govori o mojim spontanim pobačajima (za koje mnogi znaju jer se posljednji dogodio relativno nedavno), niti ne pokušavaju krenuti od logične pretpostavke da je za mene seks odavno prestao biti predmetom zabave. Ne zanima ih da sam umorna od površnih odnosa, kao ni da za razliku od većine imam obrazovanje zbog kojeg nisam ovisna o Večernjaku. Ne treba mi seks da bih postigla što hoću (osim za jednu jedinu stvar, naravno :)).
Ni sad me nebi brinulo to što se priča da si nisam počela postavljati pitanje u kojoj će se mjeri te priče odraziti na moju budućnost? Koliko su daleko (duboko) otišle i koliko su ozbiljne? Ako sam doista žigosana kao radodajka, to je imidž koji ću teško promijeniti. Sve što ću ikada napraviti u poslovnom smislu bit će vrednovano iz te perspektive. Gajim nadu da ima razuma čak i kod nas, ali nada je, zna se...
Neću nastavljati litanije, mora ostati tema za ostatak mjeseca... Uostalom, popila sam aspirin, pa mi se optimizam vraća :)
Post je objavljen 10.01.2006. u 04:54 sati.