za početak da kažem da naslov ovog posta zapravo i nije pitanje. svi mi vjerujemo. zašto? jer nitko ne zna. i decidirano tvrdim da nitko ne zna.
nepobitna činjenica No1: Nitko ne zna
jedna od boljih izjava o religiji je bash u filmu Dogma na koji su se svi veliki katolici i njihovi predstavnici digli na noge (Crkvu ne spominjem zato što ju jedinu znam, nego zato što je u očima svojih vijernika ono što bi svaka religija htjela biti u očima svojih).
Now, I don't know what that says to you, but to me it says that following these faiths, based on mythological figures insures the destruction of ones inner-being. Organized religion destroys who we are by inhibiting our actions, by inhibiting our decisions, out of, out of fear of some intangible parent figure that shakes a finger at us from thousands of years ago and says, "Do it . . . do it and I'll fu**in' spank you!"
...
Bartleby: You know, here's what I don't get about you. You know for a fact that there is a God. You have been in his presence. He's spoken to you personally, and yet I just heard you claim to be an atheist.
Loki: I just like to fuck with the clergy, man. I just love it. I just love to keep those guys on their toes.
...
Find some man, find some woman, that you can connect with . . . even for a moment, 'cause that's really all that life is, Sister. It's a series of moments.
Upravo ova izjava (uz nekoliko drugih) je uspjela toliko uzdrmati predstavnike Crkve da su jednostavno morali krenuti u linč. A zašto? Zar je vjera njihovih članova toliko slaba? odvratno. toliko se napalit na jednu komediju koja uopće ne nosi nikakvu poruku o tome treba li, te u koga vjerovati. užas.
nego... da odbrazdim od Dogme.
Pitanje religije prema mome mišljenju dolazi od jedne sastavne stvari svačijeg života. pitanje smisla života, a time i smisla smrti. oko toga se svi slažemo. barem se nadam da se svi slažemo. a smisao života još uvijek nitko nije otkrio. jer smo svi jednostavno preglupi. barem prema nekom mom shvaćanju. no, svi smo nevjerojatno ponosni pa nam je tako nepojmljivo samima sebi reći (a.k.a. shvatiti) da smo toliko glupi da nismo u stanju shvatiti sebe. a priznati si da jedan homo sapiens nije u stanju razumjeti sebe strašno uzdrmava sam pojam homo sapiensa. a kada bi to bilo uzdrmano, fakat bi imali veliki problem jer bi bilo uzdrmano i pitanje koliko smo iznad većine, daklen životinja. no o tome u sljedećem postu.
No2: znam da ne znam ništa
stoga bi bilo ljepše reći da postoji nešto iznad nas što razumije to sve. čime sebe stavljamo na drugo mjesto, dakle nešto što će razumjeti sebe tek kada nam ovo što je iznad nas kaže što smo. lakše je tak zabrijat nego si priznati da smo nitko i ništa. barem u odnosu na ono što mislimo da jesmo.
No, nebitno je u što vjerujemo/ne vjerujemo. Zašto? jer zapravo ne znamo. A ako nešto ne znamo, napraviti ćemo pretpostavku i ispitati ju. No, čemu pretpostaviti i ispitivati nešto ako ćemo odgovor zapravo znati tek na kraju? Ili na početku u slučaju da razmišljamo o zagrobnom životu. No, znati ćemo ga tek tada. Do tada ništa. Možemo živjeti kao da nam se bliži kraj, ili kao da se tek sprema početak. No, vjerovati u nešto što smo sami (ili neki drugi ljudi) pretpostavili i prema tome orijentirati život do trenutka kada budemo sa sigurnošću znali je u najmanju ruku nelogično. Jer što god sada činimo je vrlo vjerojatno krivo, pa tako i pretpostavka da je pretpostavka o onome što ćemo tek saznati ispravna. Kako nekada poželim da u pisanju možemo koristiti uglate i vitičaste zagrade.
No3: ako nešto ne znam, ali znam točno kada ću saznati, pretpostavka je u potpunosti suvišna
No4: orijentirati život prema nečemu što pretpostavljam, a ne bih trebao pretpostavljati je nelogično=glupo
No5: iz No3 i No4 zaključujem da religija ne bi trebala biti važan dio mog života, niti utjecati na moj život