Lunjo, zlobnici graknu, al' da te taknu, ne smeju nikad
Jer duplikati prvi će znati ko je unikat
Kad nasrne svet ti obraz okreni, Bog dotakne cvet što nikne u seni
Sretna Nova i meni...
...
O, Lunjo, ko god me traži ti ladno slaži kako sam mrtav
I budi zlatna pa navi sat na sredu, četvrtak
A napolju stud, gospodari zima i veje ko lud, al' ovde sve štima
Od kad tebe imam...
napokon...
netko...
... tko je na trenutak osjetio nešto s čime živim... toliko dugo...
... neću biti patetičan... it's no use.
ajd stihijski... drugačije nikada neću istresti...
daklen, napokon sam upoznao nekoga novog tko još nije upetljan u sve aspekte mog postojanja i tko je sposoban vidjeti stvari iz moje perspektive, ne osvrćući se na objektivne čimbenike kompletne situacije. ne, ovo nije ispucavanje emocija na komad bijelog... nečega. za to imam blokić i nekakav feeling za poeziju. namjerno ovo pišem s distance...
ta žena... da, žena je - što u ovom slučaju nije bitno... daklen, ona se našla u situaciji u kakvoj se mnogi ljudi požele sakriti... zavući negdje i... samo postojati... prazni...
da bi izbjegli to okreću se razularenom tulumarenju, izlascima i svemu tome kako već sleduje...
iz nekog čudnog i meni krajnje neshvatljivog razloga odlučila je razgovarati... samnom... valjda zbog moje introvertne prirode, nepripadnosti, samotnjačke karme, otuđenosti, izoliranosti, pravog mjesta u pravo vrijeme ili čega već.
doduše, nismo razgovarali... više ono... ne cmizdrili, nego ono... jednostavno nesamovali. i tako smo nesamovali neko vrijeme... svega par sati... i skužili se bolje nego nekoga s kime nesamujemo po 8 sati dnevno. barem ja nju. a ful smo različiti. doduše ne toliko različiti kao neki ljudi s kojima sam nesamovao, ali svejedno... neisti.
i pričali. više sami sebi nego jedno drugom. i slušali. barem ja.
o glupostima. ali glupostima koje bole, progone i jako utječu na osobu, bez obzira o tome koliko trivijalne izgledale kada se pogleda izdaleka.
još ne znam zašto me toliko zaintrigirala, uvukla se dovoljno pod kožu da bih postao toliko nesiguran... prazan i ranjiv iako sam u tom trenutku bio jači nego ikada. toliko iskrena, otvorena, neiskvarena, sigurna u sebe, a svejedno toliko nesređena. toliko slična jedinoj osobi koja je tako djelovala na mene, a svejedno toliko različita od svega do sada. toliko not-for-me, toliko u krivo vrijeme na krivom mjestu, a svejedno me toliko natjerala na razmišljanje...
ne, nisam zaljubljen... ovo sam već osjetio... ovo je nešto drugo...
...hvala...
...
darovat ću ti plavog goluba
imaj srca kad zakuca na tvoja vrata
ne gledaj u meni prolaznika bez alibija
ne gledaj u meni plavog goluba
...
zagrlio sam prvu djevojku
uživala je u milovanju
oblaci su vukli kišu sve do prozora
ne gledaj u meni svoga goluba
Post je objavljen 09.01.2006. u 17:37 sati.