okej, sad je službeno. blog mi je skroz u qurtzu...
nije da nemam vremena za strest par hiljada znakova svakih par dana, nego jednostavno osjećam da više nema smisla pričati... sve me više hvata neki dobilno-arogantni i samodostatno-uobraženi feeling bacanja biserja pod svinje... fakat mi se više neda... a ima gro tema o kojima bih volio... naftna kriza za početak, pa glupa knjiga o geoekonomskim odnosima za koju sam smatrao da bi mogla biti dobra...
szupid.
i da, skužio sam da ova stihija fakat ni na što ne liči, i to ponajprije zbog pisanja za široke narodne mase.
os ovog trenutka pišem samo za zabrijolce. ali ponajprije za sebe. da se imam na što osvrnuti...
tko će ga znati...čudno je to.
Alone, listless. Breakfast table in an otherwise empty room.
Young girl, violence. Center of her own attention.
The mother reads aloud, child tries to understand it.
Tries to make her proud.
The shades go down. It's in her head.
Painted room. Can't deny there's something wrong.
Post je objavljen 09.01.2006. u 17:36 sati.