današnji razgovor s relativno novostečenim frendovima od kojih jedan posebno potencira ka mjestu prijatelja me blago nagnao na razmišljanje o mogućnosti nemogućega i teoriji neostvarivoga. naime, jedan od dotičnih sugovornika priprema radnju na temu dobivanja kamena mudraca...
ja, kao priprosti neobrazovani tehničar nemam gotovo nikakvo predznanje o toj temi ali, koliko je to u mojim uskim horizontima moguće, sam donekle shvatio esenciju problematike. ali nebitno... ionako nisam razmišljao konkretno o tome... just for the flavor, vrijeme radnje nije, kao što je to običaj, bilo nekoliko sati iza ponoći, a mjesto nije bio, također jedan od običaja, moj polumračni stan ili podnožje savskog mosta, nego totalna suprotnost. Radilo se o kavi nakon posla, nigdje drugdje nego na obali predivnog nam ZG mora (koja komercijala) i to baš na terasi dobro nam znanog aquariusa. U nekoliko dnevnih posjeta tom mjestu sam skužio da po danu tamo ne zalazi standardna postava nadobudnih klinkica, naperlitanih "jebala bi se da joj ne uđe" droljica, nabildanih brainless "jebala bi se da joj ne uđe obožavatelja" i iskompleksiranih "wannabe gorenavedeno" karikatura. po danu je to fakat ok mjesto na kojem se može popit fakat dobra kava. uglavnom... ponovo odlutah...
... daklen, taj njegov monolog o kamenu mudraca i esenciji same problematike istoga me nagnao da razmislim o društvu kao takvom (ne pitajte kako), pa sam bacio spiku o južnoameričkim revolucijama i pokušajima ustanka.... ono... comadante i castro i tome kako moć kvari ljude, a spoznaja sebe ih nekako udaljava od realnosti. uglavnom, oni su se malo zakačili na komunizam i to sve, ali to nije uopće bila poanta, ali svejedno smo nastavili... uglavnom, zadovoljstvo kolektiva i sreća pojedinca spike, nasuprot komercijalizacije ideje i napretku kolektiva. glupa spika koju još nitko nije do kraja isfuro se ponovo svela na clintona, oluju i bushovom pohodu na ural.
sve u svemu, zanimljiv razgovor s profulanom poantom... valjda smo trebali biti negdje ispod mosta or somethin'.
da konačno krenem... poanta je u tome da je nemoguće ostvariti dobar režim, vlast, ili što već.
da bi se dobilo čvrstog, pravednog, utjecajnog i dobrog vođu potrebno je da isti ima iskustva, da ima povijest i jednostavno da zna svoj posao. da bude svjestan situacije oko sebe. ALI u tom procesu ljudi bivaju iskvareni, jednostavno otupe na neke stvari, shvate da s dobivanjem moći dobivaju i veći uvid u ukupnu situaciju. a kada ukupna situacija uključuje mnogo ljudi, a ljudima je glavno vlastito zadovoljstvo, ideali se polako razvodnjavaju i ide se na sakupljanje još više moći, i to u najboljoj namjeri, s ciljem barem male izmjene ukupne situacije nabolje.
i što se onda događa... primjer bush i clinton - dva čovjeka s gotovo jednakom moći koji su totalno drugačije zabrijali. prvi je u 10 godina svoje vladavine promjenio image sebe, zemlje koju predstavlja i zapravo cijeloga svijeta. naravno da je velik dio toga bilo zamagljivanje očiju i čisto isfuravanje, ali težilo je ka sreći pojedinca. u neznanju je spokoj i te spike. i nije bilo sranja. bush je nakon toga to sve razj... vratio image ameriđije kao big mothafuckin' sile s kojom nema zajebancije i krenuo na učvršćivanje dominata svoje zemlje u svijetu s ciljem dobivanja privremene sigurnosti (svi upoznati s naftnom krizom i teorijom opstanka svijeta unutar sljedećih 20 godina bi trebali ovo skužit). uglavnom, lik je odmah krenuo s razbijanjem i dobro mu ide. i sad: obojica su odgajani da budu vođe, polako su sticali utjecaj i na kraju isfurali različitu spiku s istim ciljem - osiguravanje nenadjebivosti amerike, bilo da se radi o goody-goody velesili ili razbijačkoj gonna-nuke-U-if-U-don't-comply korporaciji.
eh sad, drugi primjer: Che Guevara i Fidel Castro. gdje ih nađe, a? daklen, obojica su se u početku borila za isto, nasilno se doveli na vlast, i što dalje? oni nisu imali pojma. dok je comadante bio vrlo samosvjestan (udaljen od realnosti), nepretvoran, ono... iskren i činio dobro gdje god je pošao, bez obzira na vlastitu korist i sa ciljem općeg dobra, Castro je sjedio u svojoj stolici, držao stvari na mjestu i polako sticao moć. da bi se na kraju okrenuo protiv svega za što se borio, pa tako i ljudi s kojima se borio, uključujući čak i che-a. i to samo zato da bi nastavio prikupljati moć i održavati se na vlasti. mene iskreno zaboli neka stvar kakvi su im bili ciljevi i metode, u ovim primjerima se radi o dosljednosti. dakle, castro je jednostavno tijekom vremena izgubio "ono nešto"... ono što je bitno da bi se radilo nešto dobro. i kako onda dobiti nekoga moćnog tko neće biti iskvaren? vrlo teško... vjerojatno nikako jer je granica jednostavno premutna, a na brzinu se ne dobiva ništa osim terora - pa makar isti bio za neko opće dobro.
to je vjerojatno povezano i sa našom težnjom da budemo "zlatna sredina", spajamo najbolje od svega i tako to... glupa spika uglavnom, i upravo zato apsolutno nikakva ekstremna shvaćanja i poretci nikada neće uspjeti...
jednom ako/kada budemo dovoljno samosvjesni da ostanemo doslijedni u bilo kojoj situaciji, kamen mudraca više neće biti nikakav problem.
"...od nebrojeno mogućnosti da se ubije čovjek
kaži zbogom i nek te proguta noć
snaga i moc
čiju samoću kriju mozak i tama
cijelom dužinom praznog hola
na vjetru miris lavande izmiješan sa zlatom
i fragmenti ljubavi
i što god da se mijenja isti su ljudi
i neumitna pravda za slijepce u mraku
i žrtve što tako lijepo pristaju kolažu na tvom zidu
vaše veličanstvo... "
Post je objavljen 09.01.2006. u 17:36 sati.