/import iz drugog bloga/
... nemam pojma kaj briju. cijelu godinu se ubijaš od posla. kolege dale otkaz... spala knjiga na dva slova. i cijelo vrijeme se čeka taj jedan jedini tjedan odmora. malo mira s obitelji. daleko od kompa, isključen mob, sna za cijelu godinu. to kratko zadovoljstvo zbog kojeg se radi cijelu godinu. cijelu fakin godinu. ne, ne treba mi 21 dan godišnjeg. ne, neću ga koristiti. izvlačiti ću tuđe zajebe i tlačit se ko pas... misleći samo na taj jedan kratki tjedan. ne, ne trebaju mi plaćeni prekovremeni, ne treba mi pola sata gableca svaki jebeni dan. samo jedan tjedan. samo da se saberu misli, odmori i vrati u neko normalno stanje. tih 5 dana kavica s bliskim ljudima, kuhana klopa, kuća u prirodi, možda malo snijega. ništa više.
ali ne. naravno da ne može. vrhunac je sezone. ima previše posla.
totalni raspad. ne vjerujem. zar taj jedan jedini tjedan... pa jeste vi normalni? gonite se u 3 neke stvari negdje ispod pupka. koji vam je kužljak?
i kako ne biti đubre? pa ne moram se i oko toga pravit glup. wtf?
godišnji ili knjižica. steram vas. radite si sami.
ovo je moje i nema me. ne zovite me, odlazim u petak, vraćam se u ponedjeljak. ako vam je hitno dajte mi prekovremeno i izvući ću vas. po ne znam koji put. ali se ovaj put neću pravit glup. ne sad. jedan tjedan. moj. i ničiji.
samo jedan jedini tjedan.
mislim da će skužiti i ekipa koja ne radi.
doktore sto se to dogadja sa mnom
osjecam se cudno
imam 37 godina i vrijednu diplomu
uznemiruju me nocne polucije
boli me glava
profesor sam na srednjoj skoli
tamo predajem neka lijeva prava
onanija mi je redovna
mjesecna placa mizerna
sto da radim bez akcije citavi dan
dok sam bio student
ružio sam cesto
citao praxis
polemizirao vjesto
anarhizam mi je bio u krvi
svi na barikade
sanjao sam kako vodim proletere mlade
a danas doktore pomozi mi
Post je objavljen 09.01.2006. u 17:35 sati.