/import iz drugog bloga/
... i ponovo me budi prokleti mobitel. isključujem ga. pola sata kasnije budim se. ne vjerujem da sam opet zaspao. pa koji quratz se baš niti jedan dan ne mogu probuditi na vrijeme ?!?! ajd pripisati ću to šljakanju do 3 ujutro. ostaje mi 50 minuta. gledam kroz prozor. vani je tolika magla da je i cesta masna od nje. fakin hladno. zima je stigla. opet. stara poznata shema - do proljeća će mi biti sve teže i teže iznova i nanovo ponavljati jednu te istu stvar pet dana u tjednu, s odabirom musla kao jedinim izborom koji mi se nudi tako rano ujutro. želim se vratiti u krevet. da nazovem i kažem da sam bolestan? da uzimam godišnji? ništa od toga... nema odmora dok traje obnova. u padže simboličnih 13 i pol malih hrvatskih krvopija. taman za pljuge. kuhinja je opet puna neopranog suđa. al ajde... oprošteno je... cimer radi jebeno dobar grah, a ja sam fakat imao previše posla. nisam si ni speglo obleku. fak.
pospremam krevet... obrijat se mogu i sutra. tuširam se, sušim čupu, oblačim, sjedam na bajk i ravno na posao. nemam nikakvu namjeru nešto raditi prije 10, ali je svejedno ok da se pojavim prije 9. prokleti radovi na horvaćanskoj... pločnik je opet zakrčen. hladnoća ubija, ali vožnja me jednostavno usrećuje. onako... nema do ranojutarnjeg iživljavanja.
na poslu normalno svi strgani. samo spomena radi opet pljujemo po ponedjeljku. proglašavamo ga glavnim krivcem za sva zla koja će se desiti pripadajućeg tjedna. trebalo bi ga zabraniti. kava čini čuda. a onda pljuga spušta nazad na nivo koji ponedjeljkom mora ispunjavati svaku poru moga tijela... prisjećamo se korporativnog tuluma od petka... jesti salatu od sira štapićem od ražnjića. fakat je bio zdrobljen. drugi mujman je pio pivu s ružom unutra. polutrulom. strašno. odoh šljakat...
Gdanjsk osamdesete
uzavrele tvornice
dva put se ne šalju
tenkovi na radnike
tenkovi na nas
Post je objavljen 09.01.2006. u 17:30 sati.