Ima trenutaka kad mi se čini da mi se cijeli svijet ruši, a ima ih onih kad znam da će sve biti u redu. Inače imam predosjećaje oko takvih, ključnih stvari u životu, ali sada baš ništa. Kao da sam stavljena na neku kušnju..da dokažem kakva sam u stvari, da pokažem kako se nosim s nevoljom. Žao mi je najviše ljudi oko mene koje ću povrijediti svojim odlukama, ali moram ih donjeti. Pa šta ako moj posao ne donosi puno novca, i šta onda ako nikad neću biti kao on, moj 'prijatelj'. On koji će zauvijek raditi posao koji ne voli, a biti dobro plaćen. Smijat će se mojem neuspjehu, svi će se smijati, pričat će, ogovarati. I znam, sramit ću se, izbjegavati ću tu temu, ali i to će proći.
Uzet ću stvar u svoje ruke, kad za kojih mjesec dana sve bude načisto, sjest ću i dobro razmisliti. i možda ću donjeti odluku zbog koje ću žaliti kasnije u životu.. možda.. a opet možda ću biti zadovoljna. Koštat će me i živaca i novaca, najviše strpljenja, ali mogu ja to. I onda ću uzeti tjedan dana odmora, daleko od svih, daleko od ljubomornih lica, daleko od njihove superiornosti, mržnje, da malo razmislim i upoznam sebe.
Jer još uvijek ne znam sebe, ne znam što želim, tko sam, što mogu..s vremenom će i to doći, možda ću ovu godinu baciti u vjetar. Bolje jednu godinu nego cijeli život...
Post je objavljen 09.01.2006. u 12:19 sati.