Zasto neke stvari jednostavno ne možemo zaboraviti?! Izbrisati iz pamćenja....staviti ih u jednu kutiju i zaključati ih.....
Baš u onom trenutku kada mislimo da smo to prešli....nešto se dogodi, na nešto naletiš, i otvori ti stare rane. Uvijek je tako.
Nadaš se, vrijeme će izliječiti.... Vrijeme prolazi..... rane previše polagano zarastaju. Zašto? Zašto je to tako spor proces?
Zašto ne postoji dobra vila koja će reći ...and they lived happilly ever after...
Zato sto je ovo zivot. Cupav, dlakav, gorak....ali opet svima dragi život. Stvari dolaze i odlaze...ljudi prolaze kroz tvoj život. Neki ti podare osmijeh, a neki suze. Ali vjera ostaje, vjera u bolje sutra. Vjera da ćeš uspijeti naći sreću. Da...da.....da ćeš zaliječiti rane i krenuti dalje.
Ali što je sa ožiljcima koji ostaju?
Oni neka nam budu opomena da ne ponavljamo iste greške. Možda će nas to učiniti plašljivijima, opreznijima....stvoriti će zid između nas i drugih ljudi.
Oni koji vide pravu vrijednost tebe, potrudit će se probiti sve to. Zbog takvih ljudi u svom životu treba imati vjeru.
Jer kad tad...i tebi će svanuti sreća...........
I zašto one osobe zbog kojih prolijemo najvise suza nam daju najveću inspiraciju.....možda zato što su pjesnici svoje najljepše pjesme pisali u tugi......
Post je objavljen 08.01.2006. u 22:12 sati.