Imao sam neko vrijeme novu mamu. Odselio sam se odavno od svojih roditelja. Zahvaljujući (ne)sretnim okolnostima koje me prate, uhvatio sam se u koštac da živim sam sa sobom. Oduvijek mi san bio. I san se ispunio odavno. Malo u centru, pa malo sa strane, pa sad u najdužoj ulici Splitskoj. Potreba je bila nova mama. Jedne lijepe večeri, Metropolis mi je donio. Kao puno toga dosad. Metropolis. Pojeo mi puno fizičkog (fotoaparat, razne majice, đempere...), a uzvratio sa plinovito fizičkim. Donio mi mamu pred pladanj. Sve sam joj izvrnio pred lice, onako bikovski. Upalilo. Čak me bilo malo strah nove mame. Jer je nisam gledao kao majku svoju, nego kao mamu onu. Ili nečiju. Bila je djevica horoskopa i majka djevojčice. Družili smo se neko vrijeme. Htjela je da budem njen pratioc po diskotekama. Htjela je da budem njen sin. Pazila je na mene svaki dan. Uredno me hranila sms porukama lijepog pažljivo odmjerenog sadržaja. Sa puno elektroničko numeričko digitaliziranih poljubaca i placebo ljubavi koja djelovala je preko ekrana. A htjela je samo dolazak i odlazak sa planeta eletktronike i malo iskrene pažnje moje. Naravno, nisam mogao biti samo vjerni sin pun ljubavi jer to nikad nisam bio. Na nesreću ime mi nije Edip bilo, pa se na vrijeme sve odgodilo. Evo još se i rimuje, a odgoda još traje. Zašto se Edip ne zovem njoj?
Post je objavljen 08.01.2006. u 18:32 sati.