Marketing
t i g a r
Tigar (Pantea tigris), najveća mačka na svijetu, koja je početkom 19. stoljeća nastanjivala kontinent Aziju sa više od 100000 jedinki, danas je rijetka životinja na rubu nestanka. Tri podvrste od njih osam – javanski, balijski i kaspijski tigar – potpuno su nestale, a broj živućih podvrsta kontinuirano se smanjuje zahvaljujući krivolovu, nestanku prirodnih staništa i fragmentaciji populacije.
Južnokineski tigar (P.t. amoyensis) najrjeđi je među svim podvrstama sa samo 80 jedinki u prirodnom staništu. On je danas najugroženiji, najrjeđi i najbliži rubu nestanka. U izoliranim područjim istočne Rusije, sjeverne Kine i sjeverne Koreje (Jackson, 1993.) živi manje od 400 sibirskih tigrova (P.t. altaica), a u zaštićenim područjima Sumatre ima manje od 500 divljih sumatranskih tigrova (P.t. sumatrae) (Tylson i Brady, 1992).
Procjene pokazuju da je ukupan broj tigrova svih podvrsta sveden na 5000 do 7000 jedinki: Iako je tigar zakonom zaštićen u svim zemljama u kojima obitava, krivolov ne prestaje te izravno ugrožava već ionako oslabljene zajednice. Realno je očekivati da će tigar iz svog prirodnog staništa nestati prije 2010. godine, prema kineskoj tradiciji, dvijetisućitoj godini tigra. Što čovjek može učiniti za tu divnu životinju? Zoološki vrtovi diljem svijeta su poput Noine arke koja je nastojala spasiti ugrožene životinje. Razmnožavanje životinja u zatočeništvu prije desetak godina bilo je prilično neuspješno, a uginule životinje zamijenile bi nove dovedene iz prirode. Kako je danas broj tigrova u prirodi ekstremno mali (južnokineski tigar posljednji put je viđen u divljini prije 10 godina), ta praksa više ne dolazi u obzir. Mnogo se posvećuje njezi i zdravlju životinja te razmnožavanju životinja u zatočeništvu, pri čemu nije najvažnija kvantiteta, već kvaliteta. Svrha cijelog programa za spašavanje tigrova jest povećanje genetske različitosti tigrova u zatočeništvu koja je nužna za opstanak vrste. Populacija tigrova u zatočeništvu genetsko je "osiguranje" za budućnost onim zajednicama tigrova u divljini koje zbog fragmentacije populacije postaju sve slabije. Naime, zajednice su odvojene jedne od drugih zbog čovjekove intervencije u staništu, pa su osuđene na parenje unutar zajednice, što je genetski oslabljuje, a mladunci dolaze na svijet nesposobni za preživljavanje.
Post je objavljen 08.01.2006. u 14:29 sati.