Danas sam ponovo pročitao knjigu Pascala Brucknera "Ledeni mjesec", koja me kad se pojavila, neću reći šokirala, jednostavno me iznenadila, nešto kao žešće od de Sadea. Slijedilo je veliko razočarenje, film Romana Polanskog po istom romanu, čista limunada. Danas mi ni knjiga nije bila naročito zanimljiva. Sve manje stvari nas može, ako uopće išta, šokirati.
Moja omiljena feministička umjetnica bila je Valie Export, i logo mog bloga je obrada jedne njezine fotke, a simpatičan mi je bio i izbor njenog prezimena, htjela se distancirati od roditelja. Jedna druga stvar mi je kod nje i sličnih smrdjela, željela se solidarizirati s radnicima, točnije rečeno šljakerima i približiti im svoju umjetnost. Ma jebe se radnicima za umjetnost, daj im kruha, igara i pokoji batak.Isto se odnosi i na našu današnju višu klasu, jedina razlika, oni dobijaju pečenje i piju konjake i vina, čija imena ne znaju izgovoriti. I imaju servirane mlade odnjegovane cure...
Post je objavljen 06.01.2006. u 21:53 sati.