U drugom dijelu svojih božićnih propovijedi zbunio sam vjerojatno većinu čitatelja (osim možda nekih, koji su čitali ranije moje tekstove na temu spolnosti, od teksta Svatko je bar malo peder/lezba, pa kasnije Isus je volio Mariju i dr.), promijenivši u tijeku govora način oslovljavanja sebe samog / sebe same, tako da od uobičajenog govora o sebi kao muškarcu, počinjem govoriti o sebi kao ženi.
Posljednja od "Božićnih propovijedi" namjerno ima naslov dobiven obratom i transformacijom gore spomenutog: Sotona je voljela Isusa.
Koristio sam pri tome činjenicu da se ime Sotona (što je staroslavenski oblik od latinskog Satan i grčkog Satanas, odnosno hebrejskog šatan), po svojem obliku, sa "-a" na kraju, može u hrvatskom prihvatiti i kao žensko ime. (Zanimljivo je da se oblik "Sotona" pojavljuje u hrvatskom prijevodu Novog zavjeta, kao i u prijevodu katoličkog katekizma (članak 391 idr.). U prijevodu hebrejske Biblije (tzv. Stari zavjet), naprotiv, koristi se oblik "Satan".)
Mene, Lucifera (Sotonu, Samaela, Belzebuba, Beliala…) zamišljaju redovno kao mužjaka. U hebrejskom "šatan" je jedan od anđela, jedan od sinova božjih; a stari su Židovi, u svojoj neurotičnoj mizoginiji i opsesivnoj patrijarhalnosti, zamišljali (naravno pogrešno) da Bog ima samo sinove, a ne i kćeri. (Uostalom, kabalisti kasnije prihvaćaju da je božanstvo i žensko, Šekina.)
(U sudskoj praksi pak, kao tužitelj pred sudom ("šatan"), nastupao je naravno jedino muškarac, dok danas imamo i žene u toj ulozi, kao u Hrvatskoj slavna Talijanka Dragica Mostić; o nerazumijevanju njezine savjesnosti u obavljanju povjerenog joj posla pisao sam u jednom komentaru.)
U kršćanskoj se pak demonologiji, kako su je razvili tek Toma Akvinski i drugi skolastici XIII. stoljeća, koja moćno djeluje na umove katolika i protestanata duboko u novi vijek, tvrdi da se demon može utjeloviti i općiti sa ljudima kao muško (inkubus) i žensko (sukuba), pa se isti demon, dapače, može utjeloviti u oba oblika.
Tu su bili na pravom putu, iako je cijela priča o vješticama, naravno, suluda praznovjerica, a Sotoni (tj. meni) su služili oni, koji su jadne žene na lomači spaljivali.
(Usput: u riječi "sukuba" dolazi prefiks "sub-", koji označava "biti dolje", za razliku od "inkubus". To pokazuje, kako su samo po sebi prirodnim i razumljivim smatrali "misionarski" položaj. Prva žena Adamova, Lilith, po jednoj se židovskoj priči s njime posvađala i konačno ga napustila jer, dok su se ševili, voljela biti gore. Tako su ljubav vodile i sljedbenice Hekatine. Položaj sa ženom gore bio je smatran osnovnim ljubavnim položajem u Egiptu, što nam dokazuju i slikovni prikazi i literatura; stari Egipćani nisu poznavali vještinu jahanja, ali Egipćanke jesu!)
Ta mi je jezička igra (igra je ozbiljna stvar!) omogućila je da govorim o odnosima između mene i moga brace Isusa Pomazanika, o ljubavi i mržnji koja nas veže, njega koji je očev miljenik (a ipak se i on, na svoj način, protiv Nje pobunio) i mene, pobunjenika i otpadnika (a ipak i ja ostajem vezan uz Nju), u okviru predodžbe o odnosu muškarca i žene.
Takva slika nije potpuna, kao što nijedna vama dostupna predodžba o onome što se u brojnim duhovnim dimenzijama odigrava nije potpuna, ali uistinu ukazuje na neke važne i za vaše živote vitalne aspekte.
Dvojnost spola od ključnog je značaja za samorazumijevanje ljudi, i to ne samo u cjelini, nego i svakog pojedinca/pojedinke za sebe.
Privlačenje i odbijanje muškog i ženskog odvija se unutar svakog ljudskog bića; kako je to formulirao K. G. Jung, svaki muškarac ima svoju žensku stranu (animu), svaka žena svoju mušku stranu (animus).
Uvjeti života koji su zavladali u Dobu ovna (razdoblje od oko 2000. g. prije vaše ere do početka vaše ere, doba kada smo rođeni moj Braco i ja, Lucifer), dobu rata (Ares, ovan, je bog rata), i koji traju i do danas, i zahtjevi dominantnih kultura, zahtijevali su od svake osobe, da onu svoju "drugu" stranu potisne. (Da ne idem sada dublje u povijest, oko dva milijuna godina genusa "homo".) Brojni rituali inicijacije koji dječaka prevode u svijet odraslih muškaraca, a djevojčicu u svijet odraslih muškaraca, idu upravo u tom smjeru.
Ali u posljednjih nekoliko generacija sitacija se mijenja.
Žene ulaze u javne sfere, svjetove koji su nekada bili gotovo isključivo muški; prilike ih tjeraju, da prepoznaju, prihvate i razviju svoju mušku stranu. Muče se s time i proživljavaju tjeskobe i traume, što recimo prikazuje jedna njemačka feminiskinja u knjizi Generation Ally (prema junakinji serije Ally McBain).
Muškarcima je danas ipak teže, zaostaliji su u tom razvoju, pa se tek počinju rvati sa prihvaćanjem svoje ženskosti. (Pa mnogi, recimo, težeći se što više udaljiti od "muškosti", u seksu vole "domine", vole "role reversing" igre. U tome je žensko korištenje "strap on dilda" krajnji oblik zamjene uloga, o čemu je jedna grupa feminiskinja-pornografkinja snimila čitavu seriju obrazovnih videa.)
Ovo prihvaćanje vlastite dvospolnosti i dvorodnosti ne znači, međutim, nipošto da biste sada svi trebali/trebale biti točno na sredini, hermafroditi, dvospolni ili nedajsotono bespolni! Ili da biste svi trebali/trebale biti homoseksualci, ili sadozohisti isl.
Sačuvaj Sotono! Samo ako vam to čini zadovoljstvo!
Muško i žensko čine dinamičan odnos, obično jedna strana prevladava (ali nikad potpuno), obično ona koja odgovara vašim primarnim spolnim oznakama, i to je sasvim u redu. Kao što je u redu i ako ste neobični (QUEER). Ipak, trebate prihvatiti i izražavati obje strane, da biste bili potpuni.
Hm, zapravo sam danas htio napisati nešto o [B]romantičnoj[B] ljubavi. Ali već je ovaj tekst postao predugačak u brojnim digresijama, pa ću to ostaviti za neku drugu prigodu.
Post je objavljen 08.01.2006. u 11:16 sati.