Dva tjedna nakon što se očekivalo, papa Benedikt XVI Ratzinger (koji se i inače pokazao kao prilično oklijevalo, što začuduje jer s obzirom na godine ne može očekivati da će vladati ni približno tako dugo kao njegov prethodnik; no, bio je izvanredno utjecajan odavno, kao šef Svete Inkvizicije, pa sada možda ne zna, što bi činio), priopćio je svoj stav prema II. vatikanskom koncilu, na primanju za članove Rimske kurije u četvrtak, 22. prosinca.
Što je pak Drugi vatikanski koncil? Hrvatski teolog, franjevac Tomislav Šagi Bunić, napisao je da je ovaj koncil bio »zaokret veći nego ikad u crkvenoj povijesti«. Jedan komentator piše: »Drugi vatikanski koncil otvorio je mogućnost progresivnim, liberalnim snagama da osvježe staru, ustajalu krv europskog kršćanstva« (Zarez, 15.03.2001
Spomenimo da su se, između ostalog, koncilski pape Ivan XXIII i Pavao VI formalno odrekli pretenzija da je njihova duhovna vlast iznad svih svjetovnih, te da su ukinute međusobne eksomunikacije rimokatoličke i istočnih pravoslavnih crkava.
Novi papa iznio je stav kakav se od njega i očekivao: osudio je one, koji su tadašnji zaokret Crkve previše radikalno shvatili. Odnosi se to, naravno, i na osuđenog heretika Hansa Künga, kojeg je papa jesenas, neočekivano i senzacionalno, primio u osobnu posjetu.
Naime, papa je upozorio da postoje dvije hermeneutike, tj. dva načina tumačenja rada i dokumenata Koncila, od kojih jedan trebe bezrezervno odbaciti. To je naime »hermeneutika diskontinuiteta i loma«, koja se nametala u proteklim desetljećima »nošena simpatijama medija i nekih teologa« (citati su prema prikazu u Glasu Koncilaod 1. siječnja). Ti teolozi idu tako daleko da ponekad čak odbacuju koncilske tekstove kao previše kompromisne i pozivaju se na »duh koncila«. To otvara prostor za »svaku vrstu hirovitosti«, pa među vjernicima »uzrokuje zbrku« i vodi u »blebatenje, pretjerivanje koje iskrivljuje ispravni nauk vjere«.
Nasuprot toj hermeneutici diskontinuiteta« (mogli bismo reći i "revolucije") papa odlučno izriče da je jedino ispravni nauk sadržan u »hermeneutici reforme«, koja naglašava kontinuitet Crkve, a ne promjenu. »Crkva je, kako prije tako i nakon Koncila, ista jedna, sveta, katolička i apostolska u hodu kroz vrijeme.«
Crkva se »otvorila svijetu« na II. vatikanskom koncilu, kaže papa; a mnogi su to shvatili previše radikalno, i previše optimistički. Susret Crkve i svijeta, naravno, nije donio »čisti sklad«.
Ali, upozorava papa one koji kritiziraju Crkvu, i u tome je srž njegove poruke: ne smije se reći da je Crkva tu nešto kriva; kriv je samo "svijet". Crkva je, kako rekosmo, »sveta«, svijet je »svjetovan« i prema tome griješan. Uzrok nesklada nikako ne može biti u Crkvi; uzrok su »unutarnje napetosti i kontradikcije samoga modernoga doba« (za razliku od recimo ranijih doba, kada je Crkva bila svjetovno mnogo moćnija nego danas), koje stvaraju nove opasnost zbog »krhkosti ljudske naravi«.
Tako je Ratzinger jasno nastavio onu liniju, koja je naravljena u čuvenoj deklaraciji Dominus Iesus iz 2000. godine, koji je cijelom svijetu objavio da crkva ne odstupa od učenja da su svi koji nisu katolici, načelno, od Boga prokleti; ne baš tako brutalnim riječima, ipak, ali to je bio smisao koji su svi prepoznali i ozlojedili se, od protestanata do hindusa.
Tada su vatikalnolozi ocijenili da je taj dokument predstavlja odgovor rimske kurije, po duhu prirodno konzervativne, na "pretjerivanja" pape Ivana Pavla II u promoviranju ekumenizma i međuvjerske suradnje, te zbog javne isprike, koju je nedugo prije toga bio izrekao, zbog svih grijeha koje je Crkva u povijesti počinila.
Najmoćniji čovjek kurije bio je Joseph Ratzinger, koji je tada, kao čelnik Kongregacije za nauk vjere (nekadašnji Ured svete inkvizicije), bio glavni autor te deklaracije.
Ratzingeru, sada papi, ne pada na pamet da bi se Crkva trebala zbog nečeg ispričavati. Ona je, po definiciji, kao mistično tijelo Kristovo, bezgrešna. Protestanti su grupice otpadnika, a pravoslavci mogu biti prihvaćeni ako priznaju rimskog papu za glavnog šefa.
Tako on i prema van zastupa ono, što je i Ivan Pavao II tvrdo zastupao unutar crkve: tradicija, konzervativnost, (autokracija. Kod Ivana Pavla II postojala je određena proturječnost između konzervativnosti i progresivnosti. Danas, na čelu sa Benediktom XVI, Rimokatolička crkva je ponovo potpuno dosljedna i iskrena.
Post je objavljen 07.01.2006. u 10:59 sati.